Nedjelja, 22 Rujan 2013 05:15

Gledao je kroz knjige

Napisao 

Od ADD-a boluju milijuni ljudi a da to i ne znaju! To nije psihička bolest ili poremećaj - možda je najbolje reći da su to problemi s koncentracijom. Ovo je ispovijest našeg čitatelja koji je slučajno otkrio da ima ADD.

"Za nekoliko dana postajem članom Mense, kluba osoba s kvocijentom inteligencije 148 ili više. Moji roditelji su mi uvijek govorili da sam pametan. Unatoč tome, osjećao sam potrebu da odem na testiranje za Mensu kako bih sam sebe uvjerio u to.

Mnoge godine slušanja drugih koji su mi govorili kako sam glup, kako u osnovnoj tako i u srednjoj školi, nisu nimalo pridonijele tome, kao ni moje vlastito mišljenje da sam prije svega nesposoban, a da je uzrok mojoj nesposobnosti možda i moja teškoća da shvatim i najjednostavnije stvari.

Ocjene su se izmjenjivale, od jedinica do petica, bez ikakvog logičkog slijeda. Jedini problem je bio koncentrirati se prilikom učenja. Kako proći nešto što me ne zanima, kad ima tisuću zanimljivijih stvari ili razmišljanja o svemu samo ne o onome što treba naučiti! Bezbroj puta sam zatekao sebe kako gledam kroz knjigu nakon što su prošli sati otkad sam sjeo za stol.

Unatoč svim uvredama i ponižavanjima, sâm sam uspio proći kroz razdoblje najcrnje depresije i izgurati studij. Kako je god crno bilo, negdje duboko u svojoj duši znao sam da imam mnoge sposobnosti, samo da ne znam kako da ih iskoristim i kako da one iziđu van.

 

Jedne noći...

S vremenom sam stekao samopouzdanje, oduprijevši se depresiji i živčanosti. Iz inata nisam htio ići na razgovor kod psihijatra, čak i kad su mi roditelji to dobronamjerno i blago preporučili, jer sam mislio kako bi to bila potvrda da sam lud. Na kraju krajeva, da sam otišao, možda bi moje muke bile gotove ranije.

Jedne noći, pretražujući Internet u potrazi za zanimljivim informacijama i odgovorima na mnoštvo pitanja koja su mi se oduvijek vrzmala po glavi, naletio sam na članak o ADD-u. Što je to, pitao sam se. Onda sam pogledao popis pitanja i mogućih pokazatelja prisutnosti tog sindroma.

Na većinu od stotinu pitanja odgovorio sam potvrdno. Odmah sam vidio sebe u opisu osobe koja ima sindrom ADD. Neposredno nakon što sam to ustanovio, prekopao sam Internet u potrazi za drugim informacijama o tom sindromu, pronašao priče ljudi koji pate zbog njega i uvijek pronalazio sebe.

Koliko sam se osjećao normalnijim, ali prije svega jedinstvenim! Jedinstvenim kao svatko od nas, pa čak i ako se takva vrsta razmišljanja, života i djelovanja ne uklapa u uobičajenu matricu ponašanja u društvu. To sam bio ja, najbolji što jesam, što sam ikada mogao biti i uvijek bolji, naročito sada, kada imam novu snagu spoznaje o onome što me mučilo godinama.

 

Nešto me vuče

Svoje sam mane pretvorio u prednosti, energiju iz hiperaktivnosti posvetio radu, u kojem se moja kreativnost može materijalizirati. Sjećam se kako sam volio popiti kada bih sa društvom izišao van, to mi je godilo jer je smirivalo vodopad misli u mojoj glavi, makar samo na trenutak.

Da nisam pazio, to je mogla postati navika. U jednom trenutku sam osjetio da pretjerujem i prestao sam. No osjećao sam, unatoč tome što sam prestao, da me nešto još uvijek vuče prema alkoholu. Znam da me alkohol nikad nije privlačio jer ne nalazim u njemu ništa što bi me posebno zanimalo. Nisam imao realnih razloga da gasim svoj um na taj način.

Spoznaja zaista rješava sve. Jednom kada sam shvatio da imam ADD, nije mi bilo teško oduprijeti se alkoholu ili lijenosti, koja to i nije bila. Samo se prisilim da sjednem i radim, ili otiđem voziti bicikl kilometre i kilometre, pa već za sat vremena osjećam zadovoljstvo zbog rada i stjecanja novih znanja ili zdravu zadihanost zbog mišića u pokretu.

 

Lakše se boriti

Osim što sam nesvjesno tražio kako da sam sebi pomognem, uvijek sam tražio i odgovore na pitanja o svemiru, životu, Bogu, vjeri... Potraga me odvela do mnogih predivnih osoba, od kojih neke više nisu ovdje, ali njihova ljubav živi u meni. Aikido, učenja raznih meditacija i disanja, kao i molitve, ispunili su me novim spoznajama i dali mi vjeru u ljubav i mir, pokazali mi da u životu zaista ništa nije nemoguće. Nikada nisam odustao od sebe i sada sam sretan i zahvalan Bogu na ovom životu koji sam proživio i živim ovakav kakav jesam, kakvog me vole moji najbliži.

Želio bih reći svima koji misle da možda imaju ADD da je najvažnije spoznati činjenicu da ga imaju, te da vjeruju u sebe i svoju snagu. Jednom kad shvate što im se događa, dalje je neusporedivo lakše boriti se. Dolazi tolika snaga i motivacija da na kraju ostaje samo na toj osobi koliko želi postići i koliko se ispunjeno i prekrasno želi osjećati. Nema više nevidljive barijere, pred nama ostaje samo svijet s bezbroj mogućnosti.

A ljubav...? Samo ću vam reći: tko traži, taj i nađe. Nakon mnogih iskustava naišao sam na predivno biće, moju djevojku koja me razumije i prihvaća. Samo treba tražiti. Krenite!"

mozak

Pročitano 2719 puta

Ostali članci: bolesti