Utorak, 16 Travanj 2013 12:57

Depresija, strah, panika...

Napisao 

Da postoji život bez bolesti i da ima obitelji u kojoj patnja nije svakodnevni pratilac, Helena gotovo da i ne može vjerovati. Jer, njen je život beskrajan niz osobnih trauma, obiteljskog jada, liječenja i oporavaka, operacija i preživljavanja. 

Kao malena i slabašna djevojčica Helena je shvatila da je drugačija od vršnjakinja. Dok su se one bezbrižno igrale, ona ih je najčešće gledala iz svojeg kreveta ili bolesničke sobe. Bila je anemična i slaba, s čestim napadima migrene, a kada je stigla do puberteta, slabost se pretvorila u pravu bolest: dobila je tumor kostiju. Slijedilo je liječenje, operacija i oporavak, a zatim se bolest vratila, pa opet sve iz početka.

Kad su prošli tegobni dani, za Helenu je na kratko počeo sretan život. Zaposlila se, udala, imala krasnu obitelj... Ali sreća nije dugo trajala, prvo je njen otac teško obolio: dobio je moždani udar! Srce mu je oslabilo i trebao je stalnu njegu koju mu je pružala brižna žena, Helenina majka, bez čije bi podrške i silne ljubavi cijela obitelj usahnula i nestala.

Ubrzo je obolio i Helenin suprug, dijagnoza je bila strašna: rak. Helena se još nije oporavila od šoka nakon očeve bolesti, a već je stigla nova!

 

Depresija

No osjećala je da je jaka i sposobna sve to savladati, i fizičke napore, i psihičke stresove. Tješila je majku, njegovala oca, obavljala svoj posao, suočila se s muževljevom bolešću.

Da nesreće nikada ne idu same, dokazala je nova nevolja: pritisak Heleninog šefa na poslu postao je naprosto neizdrživ. Taj ju je čovjek uvijek maltretirao, ali baš u to najgore vrijeme počeo se gotovo sadistički iživljavati. Nije joj dopuštao odlazak u bolnicu u posjetu ocu, prigovarao kada je uzimala slobodne dane, kinjio kada je odlazila na bolovanje...

"Nisam mogla biti uz oca u najtežim trenucima, kada mu je život visio o koncu. Osjećala sam se jakom, sposobnom sve to savladati, ali bilo je logično da se sva ta životna zbrka odrazi i na moje zdravlje. Ne znam je li moja oboljela štitnjača utjecala na moje strašno psihičko stanje ili je bilo obrnuto, i u kojoj je mjeri negativno okružje utjecalo na moj um, tek, oboljela sam od teške depresije. Najgore je što to dugo vremena nismo shvatili ni ja, ni liječnici", sjeća se  Helena.

 

Tlak, glavobolja...

Sve je krenulo postupno, prvo su se pojavili fizički problemi - jake vrtoglavice. Kako je znala prepoznati moždani udar, jer je zbog tate proučila tu bolest, bila je sigurna da će i ona dobiti tu bolest jer imala iste simptome.

Srce joj je ubrzano i jako lupalo, imala je strašno visoki tlak, glavobolje su je tjerale na povraćanje, trnuli su joj razni dijelovi tijela, najprije ruke, a onda i dijelova lica. Često bi joj se ukočio dio lica oko usta, tako da nije mogla normalno govoriti i jesti.

Svi ti simptomi nisu se uklapali u sliku depresije, pa Helena nije mogla niti naslutiti da se kod nje radi o psihičkom, a ne fizičkom problemu:

"Nakon ovih fizičkih simptoma počela sam osjećati snažan strah i paniku. U to sam vrijeme očito već imala paničnu depresiju, ali kako to nisam znala, zbog fizičkih simptoma otišla sam na Hitnu.

S obzirom na moje simptome i činjenicu da mi je otac doživio moždani udar, obavili su sve pretrage, ali njihovi rezultati nisu pokazivali da je u tijeku moždani ili srčani udar. Ipak, uputili su me u bolnicu na dodatne pretrage.

Međutim, ni tada ništa nije pobudilo sumnju na neku određenu bolest, pa sam se vratila kući jednako bolesna, ali bez dijagnoze."

 

Panika

Nakon fizičkih problema, počeli su se sve više javljati i psihički simptomi. Kod Helene su to bili snažni strahovi koji su se pretvarali u paniku. Ljudi oboljeli od anksiozne depresije nemaju uvijek iste simptome, primjerice, ona se panično bojala izlazaka, zatvorenih prostora i druženja s ljudima. Danas joj je jasno zbog čega:

"Kasnije su mi liječnici objasnili što se zbivalo u mojoj glavi. Bez moje svjesne namjere, silan strah koji me je obuzimao "tjerao" je nadbubrežnu žlijezdu da počne proizvoditi više adrenalina koji je trebao ublažiti taj strah. No povećana količina adrenalina stvara paniku u čovjekovom umu, a to može biti opasna čak i po život."

Helena opisuje kako je zapala u stanje potpune panike i straha: "U takvom stanju čovjek se boji emocija, ali ne samo negativnih, već i pozitivnih. I zlo i sreća jednako negativno na vas djeluju, pa nastojite izbjegavati ljude koji mogu emitirati takve emocije koje će "napasti" vaš um. Postupno, smanjujete susrete s ljudima sve više i više, da biste na kraju ostali sami sa sobom.

Primjerice, moja najbolja prijateljica živjela je u Americi, i kada su joj rekli kako sam oboljela, odmah je kupila kartu za Hrvatsku kako bi mi svojom prisutnošću i razgovorom možda pomogla. No kada sam čula da dolazi, potpuno sam utrnula, počela sam povraćati i napad panike postao je tako jak da sam se izolirala i nisam željela vidjeti prijateljicu koju sam jako voljela!

 

Kao biljka

Nisu mi smetali samo ljudi, već i televizija, radio, knjige... Uvijek sam puno čitala, ali u vrijeme bolesti više nisam mogla pročitati ni jednu stranicu, niti jedan redak!

Nisam više odlazila na posao, k rodbini, u trgovinu... Kao da sam pred sebe stavila neku prepreku protiv svega i svih kako bih spriječila napad panike i straha. Nisam se javljala na telefon, ni s kim nisam govorila. Postala sam potpuno asocijalna osoba, postala sam biljka"! 

Srećom, Helena ima izvanrednu liječnicu opće medicine koja je prva posumnjala da bi se moglo raditi o paničnoj depresiji. Nema pravog liječenja ako nema prave dijagnoze! Liječnica ju je uputila specijalistu, neurologu.

"Ne biste vjerovali u kojim se sve oblicima depresija javlja, može se doista reći: koliko ljudi, toliko različitih depresije! Ova je bolest toliko individualna da ne možete liječiti sve oboljele osobe na isti način.

Simptomi ovise o karakteru i fizičkom stanju osobe i zato je jako važno da pravi liječnik utvrdi pravu dijagnozu. Kod mene su bolest ustanovili, ali liječenje je bilo "šablonsko" i zbog toga, neuspješno", objašnjava Helena.

Liječnik joj je dao antidepresive, što je nužno za tu bolest u kojoj najprije treba umiriti simptome straha i tjeskobe. Ali problem je što pojedini antidepresivi nekome pomažu, a drugome mogu još i pojačati temeljnu bolest jer je njihov učinak potpuno individualan.

 

Pogađanje

Liječnik je Heleni tri puta mijenjao lijek, i tek je treći "pogodio", terapija je dala dobre rezultate. No, takvi lijekovi pomažu na određeni rok, a kad prestanu djelovati, treba pojačati njihovu snagu ili tražiti novi antidepresiv koji će djelovati na tu određenu osobu.

Helena je napokon došla do toga da su na nju djelovali samo lijekovi od 300 miligrama, što je jako velika doza.

"Kod ove bolesti jako je bitno da se obratite službenoj medicini kako bi se utvrdila prava dijagnoza i dali lijekovi. Na žalost, nakon toga naši psihijatri obično završe vašu terapiju jer nemaju vremena s vama pričati, i ući dublje u vašu psihu.

Za privatne psihoterapeute obično nemate dovoljno novaca, a naša službena medicina ne priznaje besplatne psihoterapije. A dokazano je da razgovori s psihijatrom pomažu jednako kao i lijekovi, ako ne i više", uvjerava nas Helena sjećajući se svojih tadašnjih muka.

Gotovo godinu dana nije ni s kim razgovarala. Bila je svjesna jedino svoje majke koja je uvijek bila tu negdje, pokraj nje, blagim glasom joj govoreći utješne riječi. Da nje nije bilo, možda bi danas Helena bila u nekoj ustanovi za psihičke bolesnike s potpuno izgubljenim razumom.

"Blago mi je i nježno ta mudra i jaka žena govorila neka čitam molitve. Ostavljala bi ih na stolu i odlazila. A onda opet sutra isto govorila. Htjela me je vjerom potaknuti da vjerujem u život. Instinktivno je znala kako pomoći svom bolesnom djetetu!

 

Molitva

Jednog jutra, tko zna kako i zašto, ja sam uzela molitvu koje sam se sjećala iz djetinjstva i počela je čitati, bolje rečeno, sricati. Nakon godinu dana potpunog mraka, bile su to moje prve pročitane riječi! I sutra sam isto učinila, i dan iza toga", priča Helena kako je počeo njen oporavak.

Kada je Helena uz pomoć majke postala svjesna nekih malih pomaka u svojoj glavi, dovoljnih da probude volju za izlječenjem, donijela je odluku: moram si sama pomoći! Počela je razmišljati tko bi joj u tome mogao biti podrška. Službena medicina učinila je svoje, a majka je podnijela svoj dio tereta. Ostala je još jedino alternativna medicina. Ali, kod koga potražiti pomoć?

Jednog je dana listala "Alter" i vidjela sliku Stjepana Beloše. "To je to!", pomislila je u sebi i osjetila potrebu da se baš njemu obrati za pomoć. Odmah ga nazvala, a još i danas pamti svoj prvi dojam o tom iscjelitelju:

"On je vjerovao da mi može pomoći i meni se taj njegov optimizam jako svidio. Odmah mi se sviđao i način njegovog rada, jer sam osjetila da ne želi iskoristiti nečiju muku da bi se obogatio. Znala sam da sam na pravom putu!".

Nakon terapije bioenergijom, Helena se počela postupno vraćati u svijet živih. Odlazila je sama i bez straha od ljudi na tretmane kod Beloše, počela je razgovarati s ljudima, telefonirati, kuhati, pospremati...

 

Bez lijekova

Najvažnije je da su prestali njezini stalni napadi panike. Nema više ni migrena koje je prate od njene trinaeste godine. Ne pije antidepresive, ali ne zbog nagovora iscjelitelja, nego zbog toga što joj ne trebaju. Beloša joj je rekao kako će sama odlučiti da li će ih i kada odbaciti, jer on uvijek govori da njegovo iscjeljivanje nikako ne isključuje liječenje službene medicine.

Je li Helena izliječena? "Ne znam vam odgovoriti na to pitanje, ali znam da se danas osjećam jednako kao što sam se osjećala prije bolesti - zdrava, vesela, optimistična, spremna na sve životne napore i nesreće koje me i dalje prate. Moj muž ima tumor, no danas mu ja, zajedno s Belošom, pomažem da ga lakše podnosi.

Hoću li kod Beloše odlaziti jednom tjedno, jednom mjesečno ili svaki dan, a možda i cijeli život, ne znam. Ali znam da mi je pomogao i da ću kod njega dolaziti kad god mi bude potrebno. Spasio me i ja sam danas sretna. U ovakvoj bolesti, kao ni u jednoj drugoj, nužan vam je psihoterapeut i prijatelj, a ja ga nalazim u Beloši.

 

J. Martinović

 

Pročitano 4041 puta