Četvrtak, 07 Ožujak 2013 13:50

Ispovijest: Bila sam na dnu...

Napisao 

Kad pročitate ovu priču naše čitateljica Ljiljane, shvatit ćete što znači izraz da netko čitav život nosi križ na leđima. No ona je uvijek vjerovala da će joj Bog pomoći, od nesretnog djetinjstva i rastave, do teških fizičkih i psihičkih problema. A tada je srela Dubravku Petanović.

Danas mi je četrdeseta, ali kada razmišljam o svojem djetinjstvu, pamtim da su prvi problemi počeli kad sam sa šest godina shvatila da mi je otac alkoholičar. Vjerojatno je to odredilo čitav moj kasniji život. Bojala sam se svega, grmljavine, kad sam bila sama mislila sam da će me netko uzeti, bojala sam se ljudi.

Kasnije sam izrasla u normalnu djevojku. Bila sam vesela i skromna, no stalno sam imala kompleks manje vrijednosti iako se to na meni nije primjećivalo. U životu sam stalno vukla neki »križ« sa sobom, od djetinjstva pa do neuspjelog braka i problema na poslu. Kao što ste napisali u jednom »Alteru«, jednostavno nisam znala reći »ne«. Čitav moj unutarnji svijet govorio mi je da moram više poštovati druge nego sebe.

K tome je došao i rat. Na početku sam bila medicinska sestra u Vukovaru, a onda sam se preselila u Zagreb. Napokon smo suprug i ja odlučili otići u Njemačku, ali on nije htio da dijete ide s nama, ostavili smo je kod mojih roditelja. Kažem, prihvaćala sam sve što su mi suprug i drugi ljudi predlagali, ali nisam se s time mirila, potiskivala sam to u sebi, bila sam blage naravi, vjerovala sam svima.

 

Bog se smilovao

Iako nisam bila slaba, sve to više nisam mogla izdržati. Organizam je jednostavno zakazao i počeli su problemi sa žući, kamencima, bubrezima, tlakom... Bila sam tako psihički i fizički očajna, da gotovo nisam dobila posao koji su mi ponudili jer mi se ruka toliko tresla da nisam mogla potpisati ugovor. No, valjda mi se Bog smilovao, nešto se u tom trenutku dogodilo, smogla sam snage napisati svoje ime i dobila sam posao u jednoj njemačkoj bolnici. Vjernica sam, i znam da je Bog sa mnom.

Prvi put sam to spoznala prije 13 godina kada sam u polusnu imala ukazanje, vidjela sam Isusa i Mariju, bilo je to neko čudno viđenje koje me je silno obradovalo jer su mi rekli da ću ipak ozdraviti. Kada sam o tome pričala suprugu nije mi vjerovao, što je mi pokolebalo vjeru u ljude, ali ne i u Isusa. Vjerujem da je to bio znak kako ću ipak duhovno i fizički ozdraviti.

 

Trinaest godina patnje

Trinaest godina sam patila, doslovce od glave do pete. Osjećala sam stalnu bol, osim toga, počeli su i problemi sa štitnom žlijezdom, pojavile su se ciste. Prije sedam godina bila sam na drenaži, ali se ništa nije promijenilo. Zbog stalnih bolova u kralježnici uzimala sam doslovce šake lijekova, ali oni su mi samo stvorili probleme sa želucem.

Obično bi sve počelo kočenjem mišića u leđima, oči su mi bile napete od bolova, kao da će mi puknuti, osjećala sam kao da mi ruke gore, želudac mi se grčio. Ponekad bi takav napad zahvatio gornji dio tijela, a ponekad donji. Kada bih otišla kod ginekologa, on bi mi rekao da je to slučaj za neurologa, a ovaj bi pak rekao da je to slučaj za ginekologa. I tako unedogled.

Imala sam i neredovite menstruacije, a kad bi se pojavile, bio je to šok koji sam jedva izdržala. Moglo mi se to dogoditi bilo gdje, na poslu, u kući, na ulici ..., odjednom, kao da sam izgubila zrak i nisam više mogla disati, grčevi su bili tako jaki da sam se presavinula, a ponekada sam znala pasti i u nesvijest.

Srećom, često je uz mene bila kći koja bi me poprskala s vodom i pomogla mi, a drugi bi me ljudi samo u čudu gledali i,  kako nisu znali što mi je, uopće ne bi reagirali. Najgore je što bih ponekada iznenada dobila i stolicu, pa od srama nisam znala što bih.

 

Vrijeme za izbavljenje

Sve to vrijeme normalno sam radila na internoj klinici. Bio je to fizički težak posao sa bolesnicima koji su bili gotovo na samrti, ali valjda mi je baš to davalo snagu da izdržim. Čak sam se zamjerila i kolegama jer je njima izgledalo da previše radim, no valjda zbog svojih muka i problema, nisam druge mogla gledati kako pate.

Iako mi je bilo teško, nikada u to vrijeme nisam razmišljala da se javim Dubravki. Valjda za to još nije bilo vrijeme, valjda je Bog tako htio! Znala sam je još iz djetinjstva, išle smo zajedno u školu, ali još nije bilo vrijeme da mi pomogne.

A onda se sve nekako poklopilo: ja sam se rastala, živjela sam kao u nekom transu, moj jedini svijet bila je bolnica; iz nje bih išla kući i samovala. Nisam gledala ni televiziju, otišla bih spavati i drugi dan opet na posao. Baš u to vrijeme, Dubravka mi je poslala knjigu koju je napisala. Oduševila sam se jer je pisala o našem zajedničkom djetinjstvu.

 

Vodila me  

Tog sam ljeta došla u Hrvatsku k majci, i valjda opet slučajno, tamo je bila i Dubravka. Čim sam je vidjela osjetila sam se bolje. Ništa se nismo dogovarale, ali već sama njezina prisutnost donijela mi je smirenje. Kasnije smo se opet vidjele za Božić, a ona mi je rekla kako vidi da su moje snage doista na nuli.

Što da vam kažem, bila sam tako jadna i nemoćna da sam se iz kreveta spuštala na pod i doslovce četveronoške izlazila iz sobe! Dubravka je pregledala stan, vidjela je da mjesto na kojem sam spavala i sjedila nije dobro, savjetovala mi je da ga premjestim. Kasnije smo se čule telefonom, a ona je radila tretmane kad bih god osjetila potrebu.

Tih petnaest božićnih dana uvijek ću pamtiti! Ona me je počela nekako nježno voditi kroz život, a to je u stvari bila terapija. Bila sam depresivna i prestrašena, bojala sam se ljudi, nisam izlazila u društvo, no Dubravka je to sve nekako shvatila i neprimjetno promijenila. Uz nju sam naučila da se nemam čega bojati, ona je valjda bila Božji glas koji me izliječio!

 

Osjećaj slobode

Do tada sam bila depresivna i prestrašena od svega što me okruživalo. Jedne noći otišla s Dubravkom prošetati do groblja i staviti cvijeće. Drugog dana otišli smo u kafić popiti kavu, i ja sam se odjednom osjećala normalnom! Bilo je to prvi put nakon desetak godina! Prije mi nikad ne bi palo na pamet da sama odem popiti kavu. Iako se to na meni nije primjećivalo, zbog silnog straha nešto takvo nije mi palo na pamet.

Za vrijeme Dubravkinog tretmana osjećala sam kao da me obuhvatila Božja milost, nisam se od nje mogla odvojiti. Sve moje strahove, psihičke i fizičke tegobe, ona je odjednom otklonila. Nisu to bile samo psihičke tegobe. U Njemačkoj su mi jednom pokušali pomoći tako da sam kod jednog privatnog liječnika dobila snažnu injekciju u kičmu kako bi se suzbili stalni bolovi.

No, je li taj liječnik napravio nešto krivo, možda nisam smjela dobiti takvi injekciju, tek, dobila sam još teže bolove i doslovce nisam mogla stajati na nogama. Bila sam nekoliko dana u bolnici, dobivala infuziju, htjeli su me poslati u specijaliziranu bolnicu na oporavak, no rekla sam da ne treba. Vjerovala sam da će mi Isus pomoći kada dođe vrijeme.

 

Vjerovanje se ostvarilo

Ne znam što su oni o tome mislili, jesu li mi vjerovali, ali pustili su me na miru, a moje vjerovanje se ostvarilo kad sam srela Dubravku. Kada sam ovoga ljeta razgovarala s Dubravkom o svim tim mojih tegobama i kako su nestale, ispričala sam joj kako vjerujem da me to Bog iscijelio preko nje. Kada je gledam u oči, osjećam njezinu energiju. Kada je nazovem radi toga da mi pomogne telefonom na daljinu, ona uvijek kaže da je znala da ću je nazvati. Ona mi je otvorila oči i shvatila sam što je bila moja najveća zabluda.

Ne možeš mijenjati ljude oko sebe, treba im se prilagoditi, a ja bih uvijek, s najboljim namjerama, pokušala objasniti ljudima što nije u redu, kako bi se trebali ponašati, što mi smeta, a oni bi me samo u čudu gledali. Otkako sam to shvatila, lakše mi je i u kući i na poslu i fizički bolovi sve su slabiji.

Imam puno više psihičke i fizičke snage, mogu podnijeti ljude takve kakvi jesu, bez obzira tko su i odakle su, puno sam slobodnija prema drugima, nikome ništa ne govorim niti objašnjavam, savjete dajem jedino ako me pitaju. Doslovce sam bila na dnu, a zahvaljujući Dubravki, sad sam normalna osoba.    

 

 

 

Pročitano 3608 puta