Petak, 22 Ožujak 2013 08:29

Kako pomaže Jadranka Hegić...

Napisao 

 U iskustvu svakog iscjelitelja postoje trenuci kojih se rado sjeća, koji mu daju nadu da svojom energijom može pomoći ljudima od kojih je medicina digla ruke. Ovdje je nekoliko takvih primjera iz prakse Jadranke Hegić, jedne od naših najiskusnijih iscjeliteljica.

Tražite li magičnog iscjelitelja koji će ovladati vašim duhom i tijelom, odagnati bolesti jednim pokretom, skinuti vam zvijezde s neba…, nemojte zvati Jadranku Hegić! No želite li mirnu i pouzdanu osobu, prijateljicu koja će imati vremena i razumijevanja za vaše tegobe, iscjeliteljicu koja će vas naučiti kako se možete boriti protiv bolesti, nazovite Jadranku.

Blagost, možda je to ona čarobna riječ kojom Jadranka Hegić iscjeljuje ljude? Od trenutka kada vam otvori vrata svoje ordinacije ispunjene nekim posebnim mirom i blaženstvom, ova samozatajna iscjeliteljica pokazuje vam da ona nije čudotvorka, da vas neće dignuti „iz mrtvih“, ali daće učiniti sve što njene ruke i njena energija uspijeva, da vam pomogne, psihički i fizički.

Nema tu magije, svetih vodica ni čudotvorstva, samo vjera da postoji neke iscjeljujuća energija koja prolazi njenim rukama i koje vam ublažavaju bol, psihički ili fizički, svejedno. Glavno je da se vi osjećate bolje, da punog srca i smirenog uma napuštate njen prostor. Sve ostalo u rukama je Boga, kaže blagim glasom i smirenim pokretima Jadranka Hegić.

 

Štitnjača    

Jedna od njenih pacijentica, gospođa Ivanka, službenica iz okolice Zagreba, uzroke svojih tegoba otkrila je prije desetak godina. Bez ikakvog razloga usnice i jezik “odrvenjeli” su joj, srce joj je počelo lupati, a u grlu ju je gušilo. Nakon liječničkih pretraga i ultrazvuka rekli su joj da je njezina štitnjača povećana pa zbog toga ima te čudne i naoko nepovezane probleme.

U početku je redovito odlazila na kontrole, ali kad su te jeseni tegobe prestale, nije više išla k liječniku. No to je trajalo samo do proljeća, kada joj je opet počelo zujati u ušima, srce bi joj znalo vrlo jako zalupati. Osjećala je nemir, slabo je spavala, nije imala apetita, počela je mršavjeti, a u uredu je zbog umora i nervoze jedva obavljala svoj posao.

Mislila je da joj se sve to događa jer je preopterećena brigama i poslom. No kad su se problemi vrlo burno ponovili nekoliko puta, napokon je otišla k liječniku. Zbog simptoma i tegoba prvo su pomislili da ima problema sa srcem. No srce je bilo u redu! Tek kad je spomenula svoju štitnjaču, u bolnici su shvatili što bi mogao biti uzrok njezinih zdravstvenih problema.

“Vrlo savjesno išla sam na sve pretrage, a nalazi su bili uredni! Štitnjača je bila malo povećana, ali na njoj nije bilo nikakvih promjena pa su mi rekli da ne trebam piti neke posebne lijekove. Zbog stalnog nemira, nesanice i nervoze preporučili su mi lijek Praxiten, za smirenje. A ako opet dobijem napad, upozorili su me da je najbolje da odem na "Hitnu pomoć". Napokon sam saznala što mi je, ali problemi, nažalost, nisu prestali,” sjeća se Ivanka.

 

Zdrava – a bolesna!

Najgore je bilo što su se njene tegobe ponavljale. Ivanka nije mogla raditi, jesti ni spavati. Napadi se nisu događali uvijek u isto vrijeme, pa bi je iščekivanje izludilo. U tom košmaru, za nekoliko je mjeseci izgubila sedam kila, bila je blijeda, stalno je imala velike podočnjake. Da bi se prisilila odspavati nekoliko sati morala je popiti Praxiten, a zbog slabog apetita liječnici su mislili da joj je možda ozlijeđen jednjak!

Poslije nemira i nesanice, nastupila bi depresija, a nakon učestalih bolovanja nije joj bilo bolje. Prvi put je pomislila na alternativnu medicinu. Čula je da bioterapeuti pomažu kod sličnih tegoba, ali nikad nije kod njih odlazila po pomoć. Čula je da se Jadranka Hegić bavi bioenergijom, pa je nakon jednog napada, sva jadna i umorna, otišla na prvi tretman. I danas se sjeća što je osjetila:

“Već na tom prvom susretu s Jadrankom nemir je prestao, gušenje i lupanje srca se ublažilo, bilo mi je ugodno pa sam odlučila nastaviti s terapijom. Nakon toga napadi su se ublažili, a kad sam otišla na kontrolni pregled, liječnica mi je rekla da je moj nalaz uredan. Priznala sam joj da sam u međuvremenu bila kod bioteraputa. Samo me pitala je li mi nakon toga bolje. Kad sam joj ispričala kako se uvijek nakon terapije smirim, rekla mi je da ona nema ništa protiv, ako se je bolje osjećam.”

 

Iznenadni napadaji

No Jadranka Hegić otišla je na godišnji odmor pa su prekinule terapiju. Napadi su se počeli ponavljati, a Ivanka bi povremeno, kad više nije imala snage, završila na “Hitnoj”. Napadi bi uvijek počeli iznenada, bez nekog vidljivog razloga ili velikog problema, noću, ujutro, popodne…

Krajem ljeta iscjeliteljica se vratila u Zagreb. Za vrijeme jednog jakog napada, Ivanka je razmišljala da li da ode u “Hitnu pomoć” ili k Jadranki. Znala je da će je iz ambulante vjerojatno poslati na punktiranje jer više nisu znali kako bi joj pomogli. Pomisao na igle prevagnula je, pa je radije otišla Jadranki.

Bilo je to iskušenje i za iscjeliteljicu. Morala je donijeti tešku odluku, da li da Ivanki u tako kritičnoj situaciji pokuša sama pomoći, ili da je ipak uputi k liječniku. Neki unutrašnji glas je prevagnuo i Jadranka je pristala na terapiju. Toga su dana “radile” gotovo sat i pol, a nakon tretmana Ivanki je bilo mnogo bolje. Pokušava opisati što se u stvari događa na jednom takvom tretmanu kod Jadranke:

“Osim ugode i “trnaca” koji struje kroz mene, svi mišići u tijelu počnu mi na neki način bujati, kao da ih netko pumpa! Osjećam da mi krv snažno dolazi u uši, a u glavi se javi nekakvo lagano zujanje. Opuštena sam i smirena, a poslije tretmana imam osjećaj kao da me bole noge i ruke makar za vrijeme tretmana s ništa ne radim.”

Nakon druge terapije od pet tretmana, mir i san su se vratili, Ivanka je dobila nekoliko kilograma, bolje jede i nije depresivna. K Jadranki Hegić dolazi povremeno, kad osjeti potrebu. Iscjeliteljica je sama potiče da redovito odlazi na kontrolu, a liječnici kažu, kao i ranije, da su joj nalazi uredni. Njoj je pak najvažnije da ne živi u strahu, noćima i danima čekajući kad će početi napad, lupanje srca, gušenje…

 

Opsjednutost

Kod gospođe Ivanke bolest je bila poznata, no što učiniti kada uzroka tegoba naizgled nema…? Pedesetogodišnja Zagrepčanka nije mogla shvatiti kako je tako iznenada, od potpuno zdrave osobe, neopterećene brigama ni zdravstvenim problemima, odjednom postala bolesna osoba, opsjednuta strahovima, panikom, fobijama. Zamislite život u kojem ne možete otići na posao, na kavu s prijateljicama, na putovanje, rođendane! Ostao joj je jedini izlaz: bioterapija.

Evo kako je ona doživjela susret i terapiju kod Jadranke Hegić:

„Od normalne osobe, naoko bez ikakvog razloga, postala sam žena opsjednuta strahom, bojala sam se svega što me okružuje, nisam mogla izaći iz kuće. Odlazeći na posao zatvorila bih vrata, zatim bih se vraćala kao da sam nešto zaboravila, odlazila bih i po deset puta na WC, stalno bih nešto izmišljala da ne izađem na ulicu.

Ruke bi mi bile “drvene”, kao oduzete, noge su mi se tresle, znojila sam se, srce mi je lupalo… Na posao bih svakog dana odlazila taksijem, bojala sam se hodati ulicama. Poznajem mnogo liječnika i oni su, naravno, rekli i napravili sve što medicina preporučuje: trebaš snimiti glavu, napraviti dopler, uzeti tablete… Kad o tome danas razmišljam, pitam se je li dobro imati znance liječnike.

 

Kao udar groma

Vidjevši me nemoćnu i izgubljenu, prijatelji su mi preporučili Jadranku. Bila je to prekretnica. Nešto u meni je znalo: ili ću u ludnicu, ili će mi ona pomoći. Tražila sam pomoć i prepustila sam se. Nakon što je Jadranka napravila desetak tretmana, ruke su mi se prestale tresti, nisam se znojila, srce mi nije lupalo… Iako se strah još uvijek javljao, sada sam ga znala savladati.

Svi su mi govorili da sam depresivna, ali ja o sebi nikad nisam tako mislila. Osjećala sam da nešto sa mnom fizički nije u redu. Teško je to objasniti, to će shvatiti samo oni koji su u jednom trenutku, iznenada, doživjeli nešto neobično. Kao da me grom ošinuo! Tko to ne doživi teško će to razumjeti. Da mi je netko drugi pričao da se tako osjeća, ja bih mu sigurno rekla da je lud.

Ali ja doista nikada nisam pomislila da sam psihički bolesna ili depresivna, sve sam svoje tegobe osjećala fizički. Evo, prošlo je već pet godina a ja se osjećam fantastično! Strahovi su nestali, ja sam druga osoba, normalno izlazim iz kuće, odlazim na posao, više se ne bojim ulice“.

 

Život s „neprijateljima“

Svi smo ljudi, ali ipak smo svi različiti! Tako je i s bolestima. Ima onih koje se lako otkrije, čiji su simptomi liječnicima poznati i lako se rješavaju kirurškim rezom, lijekovima, psihičkim terapijama.

Ali postoje ljudi koji obole od naoko nepoznatih bolesti. Iako obave sve pretrage, makar razgovaraju s desetak liječnika, ipak se uzrok ne može pronaći. Tada liječnici najčešće kažu: Žena ima psihičkih problema! Možda, ali nema nalaza koji to i dokazuju. Takve su osobe nesretne i postaju još nesigurnije u sebe jer okolina vjeruje kako glumataju, cendraju, kako su nespremne za životne tegobe. A one naprosto osjećaju fizičku bol koja im ne dopušta normalno ponašanje.

Ovo je jedno takvo svjedočanstvo, istinita priča iz života dviju mladih djevojaka koje su došle k Jadranki Hegić na terapiju. Djevojke imaju nešto zajedničko: poremećene obiteljske odnose zbog kojih pate i nužna im je podrška okoline. A ako je ne dobiju, potražit će je na drugom mjestu. Srećom po njih, saznale su za Jadranku Hegić.

 

6eb4b1a8ed68214ae7a4c86692674e4d_Generic.jpg

 

Potisnute emocije

Irena je vrlo plaha i bojažljiva osoba, nesigurna je, ima nježnu fizičku konstituciju. Ljude koji je okružuju često doživljava kao moguće neprijatelje. S druge strane, Mirna je nešto jača osoba, svjesna da se za svoj opstanak mora sama izboriti, ali je u duši također ranjiva.

„Kada sam prvi put radila tretman s Mirnom, već na početku, u dodiru s njenom aurom, osjetila sam da je u njoj nešto bolno. Odjednom sam imala osjećaj kao da se i ja sama gušim. Počela sam kašljati, što mi se ponekada događa kada energetski osjetim potisnute emocije osobe koju tretiram.

Nisam mogla zatomiti kašalj, grlo mi je bilo suho, pa sam Mirni objasnila zbog čega se to događa i na što sam pomislila. Odjednom, djevojka je zaplakala, kao da je ona za nešto kriva. Umirila sam je i tada je počela pričati.

Mirna je imala dvije godine kada je njezinu majku napustio otac. Naravno, danas ga se ne sjeća, ali majka joj je pričala kako je jako uz njega bila vezana. I tako je sama, bez očeve zaštite, proživjela najranije djetinjstvo.

U ranoj mladosti dogodile su joj se mnoge traume, ali najteža je bila ona iz parka u blizini kuće. Dok su se ona i prijateljica bezbrižno igrale u parku, pristupio im je neki muškarac i predložio da mu pomognu, a on će ih za to nagraditi. Došli su do njegovog stana, a čovjek je samo nju uveo unutra.

Prisilila se da sve zaboravi, sjećala se samo da joj je “radio nešto odvratno”. Nikome o tom doživljaju nije pričala jer ju je bilo sram. Dao joj je jednu crvenu novčanicu koju je u strahu uzela. Kasnije se zbog toga osjećala krivom, kao da je naplatila svoju nevolju! Taj ružan osjećaj još i danas nosi u svojoj podsvijesti.

Jadna i nesretna odrastala je uz majku, a oca je prvi put srela tek nakon srednje škole, kad se zaposlila.

Iako su živjeli u istom gradu, potražio ju je tek kada mu je od nje trebala usluga. U jednom mračnom kafiću, znajući da je počela zarađivati, zamolio ju je da mu posudi novac za ogrjev. Iako se godinama nadala toplom susretu s ocem, «ogrjev» je bila jedina topla riječ u tom susretu.

 

Vrijeme okrutnosti

Kako se srodne duše lako pronađu i razumiju, Mirna danas živi u podstanarskoj sobi sa svojom prijateljicom Irenom koja je također bila kćerka samohrane majke. I Irena je odrastala vrlo usamljena. Promjena se dogodila kada je u kuću došao živjeti Irenin očuh. No umjesto sigurnosti i topline došlo je vrijeme okrutnosti. Irenu su kažnjavali za najmanju sitnicu, a zbog loše ocjene danima bi joj uskraćivali jelo. No preživjela je, a u njoj se rodio prkos prema životu i okolini.

Danas te dvije djevojke žive zajedno i trude se pomoći jedna drugoj. S roditeljima ih vežu jedino povremeni posjeti i molbe da im posude novac za ogrjev, hranu, i alkohol.

Iako su im sudbine slične, Mirna je bila otvorena, i već poslije nekoliko terapija osjećala se sigurnom i zadovoljnom. Irena se pak nije mogla suočiti sa svojim emocijama, nije ih mogla prihvatiti, pa je odlučila napraviti pauzu prije nastavka terapije.

„Toliko je sličnih sudbina, toliko je skrhanih ljudi, a ja svima ne mogu pomoći. Zbog toga im poručujem da se barem povremeno opuste i nasmiješe. Jer osmijeh koji ćete pružiti drugima je lijek. Pokušajte, možda će i vama pomoći“, kaže Jadranka Hegić i sama nesretna ako ne pomogne, ali zato dvostruko sretna ako njena riječ, njen dodir barem malo mogu olakšati muke nesretnika koji ne mogu sami pronaći put iz mračnih misli i nevolja što ih nisu sami izazvali.

Svakodnevni susreti s nesretnima i bolesnima tjeraju je da i dalje radi, da pomaže onoliko koliko može. Nekada uspije, nekada ne uspijeva probiti emocionalni zid nesretnika.

 

Tumor

„Priču koju ću vam ispričati nisam izabrala zbog zajedničkog uspjeha ili neuspjeha. Jednostavno, tako se dogodilo, a istinite priče najbolje potvrđuju teoriju koju sam vam pokušala objasniti – da trebate pokušati pomoći, jer ako jednom jedinom čovjeku olakšate muke, kao da ste pomogli cijelom svijetu!

Početkom godine došla je k meni mlada žena s dijagnozom tumora jajnika, promjera 55 milimetara. Bila je jako uznemirena, imala je stalne glavobolje, osjećala je slabost. Sve je izgledalo dosta složeno. Naime, kod takve dijagnoze potrebna je hitna operacija, ali ona je u posljednjih šest mjeseci već dvaput bila pod narkozom, jednom zbog operacije srca, drugi put zbog slomljene ruke!

Treću operaciju u tako kratkom vremenu bilo je teško prihvatiti. Bila je prestrašena jer su uspomene na sve te bolesti i tegobe koje je nedavno prošla bile previše bolne.  Rastrgana, nije znala što će. Imala je djecu koju voli i kojima je nedostajala, kao i dobar posao, pa se bojala dugotrajnog liječenja.

Ta podijeljenost izazvala je u njoj različite simptome. Srce joj je često pojačano i nepravilno kucalo, a to je opet poticalo strah i stvaralo glavobolju. Obično ne radim s takvim srčanim bolesnicima, ali k meni ju je poslala liječnica koja je i sama bila moja pacijentica, pa sam je ipak primila.

Gospođa je pet dana dolazila na moje uobičajene tretmane. Obično bismo radile oko jedan sat. Primijetila sam da je svaki dan sve bolje, pred kraj terapije čak se počela i smijati!

Nismo se vidjele do proljetnih praznika, kada je došla k meni zbog problema s koncentracijom djeteta. Poštujem pacijentovu privatnost pa je nisam pitala što je bilo s tumorom iako me je to profesionalno i ljudski zanimalo. No dok smo pričale o djetetu, ona mi je usput rekla: «Znate, moj se tumor neznatno smanjio, dobro sam. Prešla sam na makrobiotiku.» Bila sam zbog nje sretna, ali nisam nastavila razgovor o tome.

 

Podvojenost osjećaja

Nekako u isto vrijeme srela sam i liječnicu koja ju je uputila k meni. Među ostalim, rekla mi je uzbuđeno: «...je li vam rekla da je njezin tumor nestao?»  Nisam znala što bih odgovorila, bila sam potpuno zbunjena.

Doktorica mi je, doduše, rekla kako ta mlada žena vjeruje da tumor nikada i nije imala, te da nalaz o tome nije bio točan.

Ali napravljeno je nekoliko različitih ispitivanja i sva su potvrdila dijagnozu. Osim toga pripremali su je i za operaciju, a tako skupa i opasna operacija ne radi se napamet. Obje smo se složile da i nije bitno što je istina. Važno je da se ona osjeća dobro.

Kako prikupljam dokumente o svemu što radim, nazvala sam u svibnju tu moju bivšu pacijenticu i zamolila je da mi pošalje, ako hoće, kopije liječničkih nalaza. Imala sam osjećaj da joj je drago što me čuje. Pitala je: «Koje nalaze trebate, stare ili nove?» Zbunila me. «Sve», odgovorila sam. «Znate, na ponovljenom snimanju imam tumor veličine 35 milimetara»! 

Ovim sam primjerom željela pokazati što se događa ljudima s podvojenim osjećajima. Moja pacijentica u početku nije uopće prihvaćala činjenicu da je bolesna, pa se nije mogla ni radovati ozdravljenju! Zbog toga me uopće nije obavijestila da je tumor nestao. No kad je već došla k meni zbog drugih problema, morala mi je nešto reći, pa je onako usput natuknula da se tumor smanjio!

O svojem iscjeljenju nije željela razmišljati, pa ga nije mogla svjesno ni prihvatiti. Na taj način kao da je izbrisala sve ono što smo zajedno napravile. Mogu li pogrešan odabir, kriva misao ili loša namjera utjecati na bolest? Ja vjerujem da mogu. A ovaj primjer sam opisala jer ga potvrđuju i nalazi“.

Jadranka kaže: različiti ljudi, različite bolesti, različito emocionalno prihvaćanje zdravlja!

Neki će posumnjati u ovu priču. No kako objasniti da postoje nalazi kako je ta mlada žena početkom godine imala tumor od 55 milimetara, u ožujku ga na istim snimkama u istoj bolnici nije bilo, a u petom mjesecu se ponovo pojavio tumor velik 35 milimetara? U isto vrijeme, u ožujku, kad su nalazi pokazivali da tumora uopće nema, ona je bila kod mene i usput spomenula kako joj se tumor neznatno smanjio, baš na 35 milimetara! Što se kasnije i dogodilo?“

 

 

 

Pročitano 2529 puta