Utorak, 09 Travanj 2013 09:47

Počelo je s autobusom...

Napisao 

Priča o iscjeliteljici Nadi Ružić toliko je zanimljiva da bi se o njoj u Americi sigurno snimio film ili bi ona sama napisala knjigu o čudesnim događajima u kojima je sudjelovala i pri kojima ju je neka providnost čuvala i usmjeravala...

Kad je Nada Ružić imala 15 godina, njezin je brat bio u vojsci u Beogradu, pa ga je ona jednog dana otišla posjetiti sa starijom sestrom. Imale su povratnu kartu iz Osijeka za Beograd za točno određena mjesta, vrijeme i autobus određenog poduzeća.

Kad su nakon posjeta bratu došle na autobusni kolodvor u Beogradu, njihovog autobusa još nije bilo. Bez ikakvog objašnjivog razloga i bez razmišljanja, već potpuno spontano, Nada je ušla u neki drugi autobus koji je išao u istom smjeru.

Sestra starija šest godina također o tome nije razmišljala niti je gledala ima li kartu upravo za taj autobus u koji je ušla Nada, nego ju je bez pogovora slijedila. Nije joj uopće palo na pamet da je Nada pogriješila.

Neko su vrijeme sjedile čekajući polazak, a kako u to vrijeme autobusi nisu bili pretrpani kao danas, nitko ih nije digao sa sjedala za koja su mislile da imaju rezervaciju. Da je to netko od njih tražio, sigurno bi primijetile da su sjele u krivi autobus!

 

Nesreća

Autobus je krenuo i sestre su se neko vrijeme bezbrižno vozile. No kad je kondukter počeo pregledavati karte, shvatile su da su u autobusu krivog poduzeća. Kondukter im je rekao da siđu na prvoj stanici i pričekaju njihov autobus, koji je trebao stati na toj stanici za desetak minuta.

čekanje se odužilo, a njihov se autobus nije pojavljivao. Sestrama to nije bilo sumnjivo, ali ih je čudilo zbog čega cestom prolazi toliko vozila policije i hitne pomoći. Nakon nekog vremena na stanici gdje su samo one čekale svoj autobus zaustavilo se policijsko vozilo, a ozbiljni policajci upitali su ih jesu li možda one imale rezervirane karte za autobus za Osijek?

Kad su to potvrdile, policajci su im objasnili da je taj autobus imao nesreću i da su svi putnici poginuli! Kako nisu znali što se dogodilo s dvije putnice koje su imale rezervaciju ali ih nije bilo među poginulima, bili su sretni što su ih našli žive!

Razmišljajući danas o tom događaju, Nada ne može objasniti što se tog davnog dana dogodilo na autobusnom kolodvoru u Beogradu, sjeća se samo da je to bio neki silni nagon koji ju je ponukao da bez razmišljanja sjedne u krivi autobus. To je njoj i njezinoj sestri spasilo život, a kasnije je doživjela mnoge slične, iako ne tako dramatične slutnje.

 

Sreća

Sve je to utjecalo da se Nada Ružić jednog dana počne baviti reikijem i da se tu pronađe. Kad smo je zamolili da nam ispriča kako radi i kako pomaže, dugo se nećkala i na kraju nam je umjesto razgovora uputila pismo jedne svoje pacijentice koja je prije dvije godine bila u teškom psihičkom i fizičkom stanju.

Ovdje objavljujemo to pismo da biste razumjeli kako ona radi i iscjeljuje, a o njezinim ćemo slutnjama i terapijama sigurno još pisati na Altertv-u.

Na kraju razgovora, gospođa Nada tražila je samo jedno. Zamolila nas je da u ovom tekstu svakako napišemo da je za sretan život, za sve što je postigla i za sve što radi zaslužna njena obitelj, koja joj uvijek pruža bezrezervnu podršku.

 

Pismo Nadine pacijentice

Tisuću puta sam se pitala što me je dovelo do situacije u kojoj sam sada. Kako sam od toliko vedre i vesele djevojčice došla do toliko tužne, depresivne i beznadne djevojke, upitala se prije dvije godine Anja iz Osijeka u ovom pismu upućenom iscjeliteljici Nadi Ružić koja joj je pomogla kad je bilo najgore.

Kako je počelo... Sve što su drugi ljudi pričali, bilo da su oko mene ili na TV-u, značilo je ovo: "Što ako ja to imam?!" A krenulo je od bezazlene kvržice na očnom kapku koja me je mučila mjesecima. Otišla sam u bolnicu - i stvar je riješena!

Nedugo zatim, svi su počeli pričati o madežima i opasnostima vezanim uz njih. Naravno, ja sam imala dva velika – jedan od rođenja, i jedan narastao prije pet-šest godina. I tada su se pojavile misli: "Što ako...?",

 

"Zašto ja...?"

Iz dana u dan. Više nisam mogla izdržati i praviti se pred drugima kako je sve u redu. A već sam bila potpuno opsjednuta! Otišla sam na dvije operacije i opet je sve riješeno! Mislila sam, konačno je svemu kraj... Kad, opet, kvržica na glavi! Prije je nisam niti primjećivala, a sada mi znači sve na svijetu.

O daljnjim događanjima vam ne moram mnogo pričati. Sada se više nisam znala kontrolirati. Postala je to moja bolest. Ometala me svake minute mog života – tijekom jela, u školi, u društvu, na poslu... I ništa – navukla sam masku, glumila onu staru, a u meni se gušio krik, grč koji mi je oduzimao i ono malo snage za životom. A strah je rastao, i rastao, i rastao...

 

Plakala danima

Više nije bilo izlaza, ni bilo kakve pomoći. Sve sam pokušala (i tablete i doktore) no polako sam popuštala, predavala se nečem tako strašnom. Ništa me više nije moglo zaokupiti. Svi koji su mi do tada nešto značili – nisu mi više trebali. Počela sam se zatvarati u sebe, plakala danima, i sad – ono što najmanje volite čuti – ludilo!

A onda ste se pojavili vi – anđeo na zemlji koji mi je pružio ruku. Ostala sam zatečena, nisam znala ni tko ste, ni čime se bavite, ni što je to reiki. Ali ugrabila sam ponuđenu pomoć bez razmišljanja. Priznajem, u početku sa strahom, ali s vremenom mi je postajalo jasno, polako mi se rađala želja za normalnim životom, da sebi pomognem i ponovo stanem na noge.
Nikad mi neće biti potpuno jasno kako netko snagom svoje volje i toplom riječju, prekrasnom dušom i tolikom plemenitošću može i želi pomoći meni! A to ste vi, draga moja teto Nado!

Naprosto ste me dovukli k sebi. I ja sam vam se potpuno predala, možda i više nego što sam smjela. Ali, tako je bilo! Pronašla sam u vama ono nešto što sam oduvijek čekala. Vratili ste me na pravi put. Pomogli mi da otvorim oči i pogledam oko sebe. I vaš je rad krenuo.

 

Brojila minute

Bilo mi je strašno teško. Želja za rješenjem problema postajala je sve veća – i sada je prioritet u mom životu. Sve se bazira samo na tome. Ništa me više ne veseli, ni izlasci, ni prijatelji, ni novac, ni fakultet...

Samo da riješim taj strah! A vaši tretmani su tako krasni. Dan je postao manje bolan, a problem možda rješiv. A odlazak vama u posjet! Pa, to je nešto što sam toliko čekala da sam svaki dan, svaki sat, svaku minutu brojila... Samo da vas vidim, da čujem vaš glas, da osjetim dodir vaše ruke... I sve je opet postalo krasno, a problem se počeo činiti sve beznačajnijim – iako je još tu negdje, u mojoj glavi!

No, padovi su jako teški. Ponekad toliko da jednostavno – ne mogu. Kao da sam na početku, da mi nema spasa. I onda se jednostavno dogodi – moram nazvati tetu Nadu, ona će mi sigurno pomoći. Jer, vi me jedini razumijete. Da, zaista jedini! U tom trenu se hvatam za telefon, ali mi se javi onaj osjećaj – što ako sam vam već dojadila, možda da još koji dan pričekam, moram sama izdržati, nećete mi moći vječno pomagati – i uglavnom, odustanem!

 

Novi reikist

A onda se počnem gušiti, padati, vraćati na staro, na početak. Neću nikada ozdraviti! Što ako završim u ludnici?! Čemu toliki trud, toliko školovanje....?

Znam, rekli ste mi sto puta da ćete uvijek biti tu. Znam, ali to je valjda osjećaj koji će me uvijek obuzimati. Jer, toliko sam se vezala uz vas, nisam htjela da se to dogodi. Nema dana da vas ne spomenem barem desetak puta, razmišljam o našem radu, često vas i sanjam...

Živim za dan kada ćemo se čuti i vidjeti, jer to mi daje neizmjernu snagu da ne posustanem, da se potrudim, da idem dalje. Vi znate da ću se ja izliječiti! Mnogo je vremena prošlo, a ja vas još trebam. Možda i više nego do sada. Jer, postala sam jedna od vas, novi reikist. Znam, vjerujem da ću biti izliječena, ali u ovim trenucima – nakon iniciranja – stalno mi se javlja osjećaj da to nije moguće.

Opet me zaokuplja strah od glupe kvržice, opterećenost prehranom i kilažom je tu non-stop, više ne spavam normalno. A željno sam čekala inicijaciju. I došla je u subotu! Bilo je lijepo, ali osjećala sam se razočarano. Kao da mi to neće mnogo pomoći. Toliko mi je bilo žao što to niste bili vi i što to nismo zajedno proživjele. No, o tome smo pričale i opet ste mi, kao uvijek, vratili vjeru i snagu.

 

Ljuta i depresivna

Međutim, ovi dani nakon iniciranja su mi toliko strašni da se samo pitam kako to mogu izdržati i koliko ću još moći?! Zašto je opet po starom? Što se događa? Strah je prisutan non-stop (od bolesti, kvržice). No tu se sada pojavljuje i tjeskoba i strah da nikada neću riješiti taj psihički problem. A ta pomisao me ubija! Što ako stvarno ne uspijem, teta Nado?

Stalno sam ljuta, depresivna, svađa mi se, često se rasplačem. Jer, sama sam. Sve prijateljice su u dugim vezama i nemaju mnogo vremena za mene. Svatko je vezan za svoj život i svoje obveze. I roditeljima polako već idem na živce! Oni ne mogu shvatiti da se toliko trudim, da mi radite tretmane, tu je i inicijacija, a ja opet "ponavljam svoje budalaštine i otežavam i sebi i njima..."

Autotretmani su mi se prvi i drugi dan činili super, a sad se ne mogu prisiliti da ih radim – kao da imam odbojnost prema njima! Krenem, koncentracija se brzo izgubi i na kraju se počnem prisiljavati. Znam da to nije dobro, ali ne znam kako pomoći sebi. Možda vam se sve to čini nevjerojatnim, ali trebam napraviti da mi svaki dan bude što ljepši i ispunjeniji, ali ne mogu sama. Ne bez prijatelja, rodbine, dečka... A sada nemam ništa od toga. Previše vremena trošim za svoje glupe, negativne misli. I stalno se bojim da će mi se to fizički odraziti.

 

Kad me uhvati

I opet sam posegnula za vama, draga teta Nado, i znam da ćete mi pomoći. Stoga, nemojte se ljutiti ako vam nekad malo zasmetam, ne mogu se kontrolirati kad me "uhvati"! Bila bih najsretnija da sam to već prošla, pa da sjednemo uz kavicu i svemu se tome nasmijemo. Ali, još ne ide! I zato sam vas danas opet nazvala.

Ne mogu dočekati da mi počnete raditi tretmane. Da samo znate koliko su mi potrebni! Nikada vam neću moći zahvaliti za sve što činite za mene, a toliko vam toga želim reći i pokazati! Koliko vas volim, kao dragu prijateljicu, kao dragu majku, koliko mi značite!

Vaše će mi znanje i pomoć u potpunosti promijeniti život. Jedva čekam da se to dogodi! Zato su padovi toliko teški, nepodnošljivi! A onda opet – vi ste tu, uvijek bili i ostali. Moj jedini, pravi učitelj!

Trudit ću se svim silama da ispunim svoja i vaša očekivanja. I zahvaljivati Bogu što me je poslao k vama. Budući da ne znam drugi način da vam se za sve što činite zahvalim – vjerujem da će najveća nagrada biti moj uspjeh, ozdravljenje i put ka svjetlosti!

Velika, velika vam hvala za sve što ste do sada učinili, što i sada činite i što ćete uvijek za mene činiti. Uvijek ćete biti tu, u mom srcu!

Vaša Anja

P.S. Ne moram vam ni reći da ću vas nazvati! To sigurno znate!!!"

 

Napomena: Ovo je pismo Anja poslala Nadi Ružić prije dvije godine. Danas je Anja u braku i očekuje dijete.

Pročitano 2281 puta