Srijeda, 21 Studeni 2012 06:35

Tri je dana molila

Napisao 

Ovo je priča gospođe Vere koja zna da je molitvom pomogla sinu Dariju pobjediti tešku bolest. Svoju vjeru i iskustvo ne želi nikome nametati, ispričala nam je što je sve proživjela kako bi ljudima koji su bolesni pokazala da nikad ne treba klonuti.

Darijo je u životu bolovao samo od mononukleoze. Bio je svestran sportaš, od malih nogu bavio se gotovo profesionalno plivanjem i s hokejom na ledu. Nikad nije imao nikakvih problema do 1991. godine kada je među posljednjima iz Hrvatske pozvan u JNA. I tada se zbio slučaj koji je ponukao gospođu Veru da prvi put pomisli kako Bog čuva njezinu obitelj!

Bilo je to uoči rata, kada su mladići iz Hrvatske bili zatvoreni u kasarnama i čekali ishod sukoba u Jugoslaviji. Njezin je sin bio u vojsci u Beogradu. Jednog dana došao je neki mladi oficir i rekao baš njemu da može izaći iz kasarne i da je slobodan cijeli dan! 

Darijo je odjurio na telefon i javio se roditeljima prvi puta nakon nekoliko mjeseci pitajući ih što da radi. Rekli su mu da se pokuša vlakom vratiti u Zagreb. Nije se vraćao u kasarnu, kupio je kartu, sjeo na vlak i došao kući posljednjim vlakom koji su iz Beograda propustili u Hrvatsku! 

 

Kobni Uskrs

Nakon toga neko se vrijeme skrivao kako ga ne bi vratili u JNA, a kasnije se javio u Hrvatsku vojsku. Prošao je ratovanje bez rana i ozlijeda, a kad se sve smirilo vratio se u Zagreb i zaposlio u pizzeriji. Nikad nije osjetio nikakve tegobe do tog kobnog dana uoči Uskrsa. Probudio se i shvatio da ništa ne vidi na jedno oko! 

Istog su dana otišli na pretrage u bolnicu, a dijagnoza je bila najgora moguća: melanom – zločudan tumor! Darijo prije toga nikad nije imao nikakvih problema s očima ni s vidom, nije ga boljela glava, nije imao vrtoglavica... Ponadali su se da je to ipak bila kriva dijagnoza pa su otišli na pregled i u drugu bolnicu. No i tamo su potvrdili dijagnozu, bio je to melanom. 

U to nesigurno vrijeme u Zagrebu se nisu radile zahtjevne operacije na glavi, pa su mu preporučili da ode na kliniku u Ljubljanu ili u Njemačku, u Essen. Gospođa Vera na trenutak prekida priču i pita nas mislimo li da je i to bilo slučajno? Jer opet se umješala Božja providnost. Danima su zvali u Ljubljanu, ali zbog rata veze su bile poremećene pa nikako nisu mogli dobiti njihovu kliniku u kojou su namjeravali odmah odvesti Darija na operaciju.

 

Lutali Essenom

Napokon su odustali od Ljubljane i nazvali u Njemačku, iako u početku uopće nisu razmišljali da odu tako daleko na operaciju jer im je vrhunska klinika u Sloveniji bila udaljena sat-dva vožne od Zagreba. I već nakon prvog poziva dobili su vezu s klinikom u Essenu. Rekli su im da odmah mogu doći na pretrage i na operaciju, pa je gospođa Vera s Darijom već idućeg dana otputovala u Njemačku. 

Nekoliko dana prije toga mladić je žicom slučajno prerezao prst, pa je u kliniku došao sa zavojem na ruci. Od sreće što će ih primiti, o tome u Zagrebu nisu ni razmišljali. Pregledali su ga i rekli da mu mogu pomoći, ali ga s tom ranom ne ruci nisu mogu operirati, te da se vrate kada mu rana zacijeli. 

Drugi bi se možda zbog svega pokolebali, no gospođa Vera danas vjeruje kako sve to opet nije bilo slučajno. Jer kad su ih nakon nekoliko tjedana naručili na operaciju, oni su zbog uzbuđenja zaboravili rezervirati mjesto u hotelu. I baš tada u Essenu se održavalo neko veliko sportsko natjecanje, pa su svi hoteli bili puni. Satima su, do iza ponoći, taksijem lutali gradom tražeći prenočište. 

 

U kapelici

Taksist je ponešto razumio hrvatski, pa ih je napokon upitao bi li možda otišli u katoličku misiju da tamo prespavaju. Ni to nije bilo slučajno, vjeruje naša sugovornica. U misiji su ih rado prihvatili kada su čuli zašto su došli u Essen. Dok je sin u bolnici čekao operaciju, gospođa Vera je spavala u misiji. Zapitali su je mogu li moliti za zdravlje njezina sina. Iako prije toga nije bila velika vjernica, gospođa Vera  

tih se dana preobrazila.

Je li bilo slučajno što je sa sobom na put ponijela samo Bibliju? Nakon poticaja i poduke u katoličkoj misiji, svaki dan provodila bi u kapelici u bolnici čekajući na ishod operacije. Molila je Boga da joj spasi sina. “Ja sam s Bogom razgovarala. Nije to bila naučena molitva”, objašnjava nam. Nije znala njemački, pa i da je htjela, nije mogla ni s kim razgovarati. Bila je sama u kapelici, u tišini, klečala je i molila cijeli dan. Sjetila se da je jednom u crkvi čula izreku: “Što god moleći pitate – vjerujte da ste već primili i bit će,” i bila je sigurna da će s njzinim sinom sve biti u redu. 

Na dan operacije išla je sa sinom do operacijske dvorane. Zatim je ponovo otišla u kapelicu. I tada je spontano napravila nešto za što je kasnije saznala da se zove vizualizacija. Zamišljala je Isusovu ruku i s njegovim prstima u mislima je blago “čistila” djetetovo oko. Zamišljala je i liječnika u ulozi Isusa – kao da on obavlja operaciju! 

 

molitva_kapelica

 

Rodbina je molila 

Kod operacija na glavi, nitko ne može znati kako će se ona završiti pa vam nikada neće reći prognoze. Jer tumor se ponekad ne može potpuno odstraniti, nitko ne zna hoće li se vratiti, jesu li se metastaze proširile, hoće li stradati vid ili će se oštetiti neki živac?  

Operacija je trajala dva sata, a kako su njezinom sinu ugradili u oko i radioaktivnu pločicu, tri dana nije smjela do njega kako ne bi bila ozračena. Bila su to tri najduža dana u njezinom životu, tri je dana provela ne izlazeći iz kapelice! Zahvaljivala je Bogu i molila da ne bude nikakvih komplikacija i posljedica. Sina je vidjela tek nakon četiri dana. Imao je povez na oku, ali osjećao se jako dobro. 

Kako život uvijek stvara najnevjerojatnije priče, to se  događalo u vrijeme priprema za svadbu njezine kćeri. Sva je rodbina molila da se operacija dobro završi, jer kakva bi to svadba bila da je krenulo po zlu. No, koliko im je Bog pomogao, toliko se na sretnom kraju i našalio! Naime, njezina je druga kćer na sam dan svadbe uganula nogu pa je dobila gips. Zamislite tu sliku s vjenčanja: mlada u vjenčanici, s desne strane njezin brat s ogromnim povezom na glavi, a s druge strane jedva stoji njegova sestra s gipsom na nozi!

 

Ne prođe dan...

Do danas bolest se Dariju nije vratila. U početku je mladić svakih šest mjeseci odlazio na kontrolu, ali sada je već od operacije prošlo toliko vremena da liječnici više ne vjeruju kako se bolest može vratiti. Gospođa Vera više ne razmišlja kako se i zašto sve to dogodila, ona zna da joj je sam Bog pomogao. 

Iako nikada nije bila velika vjernica, iako ni danas ne ide  svakodnevno u crkvu, ona s Bogom ima poseban odnos. Ne prođe dan, a da mu ne zahvali za svaki sretan i lijep događaj koji se njoj ili njezinoj djeci dogodio u životu. Njoj molitva i obraćanje Bogu nisu obveza, ona to radi spontano, s radošću:  

“Osjećam da je Bog u meni. Ta silna bol i patnja koju sam osjećala nagnali su me da sve odgovore pronađem u sebi. I odgovore sam pronašla, a Bog mi je pomogao. Jer Bog je u nama a ne izvan nas,” s mirom na licu i blagim glasom uvjerljivo nam na rastanku objašnjava naša sugovornica i dodaje da su cijeli život ona i suprug radili da nešto steknu. I kad je sin obolio, to im odjednom više nije bilo važno. Tada su sve što su imali podijelili djeci i sretni su!

 

Za i protiv

Iako ima mnogo sličnih slučajeva kod kojih je molitva pomogla  kao u primjeru što smo ga ovdje opisali, ljudi još uvijek sumnjaju u moć vjerskog iscjeljenja. Ne treba im zamjeriti jer je često otkriveno da se radi o prevarama.

Najpoznatije je slučajeve prevara opisao bivši mađioničar James Randi koji je posvetio život otkrivanju prevarante koji prodaju mađioničarske trikove kao stvarnost. U svojoj knjizi  opisuje koliko su se neki vodeći evanđelistički iscijelitelji obogatilo pomoću obmana i prijevara.  

Njegovo najveće dostignuće je raskrinkavanje Petera Popoffa, evanđelista koji je prozivao imena ljudi koji su dolazili na njegove skupove i opisivao njihove bolesti. Popoff je objašnjavao da je te informacije primao od Boga, no u stvarnosti ih je primio od svojih pomoćnika koji su se pomješali sa publikom prije svakog nastupa i javljali najvažnije stvari njegovoj ženi koja se skrivala iz pozornice. Ona bi pak pomoću odašiljača slala informacije do prijemnika u svečenikovom uhu. 

Nakon što je snimio jedan takav prijenos podataka, Randi je raskrinkao cijelu prijevaru na televiziji. Prvo je pustio kazetu koja pokazuje Popoffa kako priča s nekim u publici. Onda je pustio vrpcu s glasom njegove žene kako bi pokazao da je Popoff koristio te informacije. 

 

molitva_ljudi

 

 

Molitva u Samoboru

Naravno, takvi pojedinačni negativni slučajevi ponekad zasjene dokazane rezultate vjerskih iscjeljenja. Da ih nađemo, ne moramo ići u svijet, dokaze o kojima pričamo može svatko provjeriti u Samoboru kraj Zagreba. Tamo se s dozvolom katoličke crkve održavaju zajedničke molitve koje mnogima pomažu. Nemamo dopuštenje da opisujemo pojedine slučajeve iscjeljenja, ali naša čitateljica opisuje kako izgleda takvo okupljanje: 

“U posebnoj dvorani kraj crkve okupljaju se ljudi iz cijele Hrvatske. Ne radi se o teškim fizičkim bolesnicima, prošli put kad sam bila na molitvi, primjetila sam samo jednog mladića u kolicima. Tamo se okupljaju ljudi koji žele razne vrste pomoći, a vjeruju da im zajednička molitva u tome može pomoći.

Upozorava da to nije egzorcizam, iako za vrijeme molitve ima burnih reakcija. No sve je vrlo dobro organizirano i kad se dogodi da se netko počne grčiti ili padne na pod, priskaču spretni mladići koji pomognu. Zanimljivo je kako se kraj dvorane za zajedničku molitvu nalazi i kapelica na kojoj su vrata uvijek otvorena. No kad se neka osoba koja je onako čudno reagirala za vrijeme molitve približi otvorenim vratima, osjeća nekakvu zapreku i ne može ući u kapelicu?!    

Zajednička molitva se ne naplaćuje, voditelji su svećenici, a ljudi dolaze dobrovoljno. Iako se o tome javno ne govori, jer crkva drži do privatnosti vjernika, veliki broj posjetitelja takvih molitvenih skupova u samoborskoj crkvi koji traju i po nekoliko dana, dokaz je blagotvornog djelovanja zajedničke molitve.

Pročitano 3829 puta