Nedjelja, 04 Kolovoz 2013 07:54

U vrtlogu depresije

Napisao 

Nakon što smo objavili tekst o Vladi Smiljaniću, čitateljica Branka iz Siska poslala nam je pismo u kojem je opisala svoje iskustvo s tim samozatajnim iscjeliteljem. Ovo je njezina priča o depresiji koju je uspjela pobijediti.

"Snijeg je lagano padao, u zraku se još uvijek osjećalo novogodišnje raspoloženje. Gledam kroz prozor i razmišljam što će mi ova godina donijeti i kao da si sa svakom pahuljom koja padne zadajem po još jedan novi cilj koji moram ostavariti u ovoj godini. Ambicije, ciljevi, sve mi se vrti oko toga, pa 30 mi je godina, kada ću ih imati ako ne sada.


U vremenskoj prognozi su rekli da će pasti još samo malo snijega. Prevarili su se - do jutra je palo puno snijega. Kako sada stići na posao kad je auto zatrpan a gradski prijevoz sigurno ne vozi. Odlučujem se za najsigurniju mogućnost: pješačenje.

Kasnije sam se često pitala što bi bilo da sam tog jutra ostala kod kuće, da tog jutra nisam krenula na "put" s kojeg je povratak bio dug i težak. Što bi bilo da je bilo, ili da nije bilo, nikada neću saznati, danas to ionako više nije važno. Ali tog jutra kad sam krenula na posao, krenula sam na "put" koji će mi donijeti velike promjene u životu.

 

Nož u leđima

Snijeg je padao sve jače, vjetar je vitlao pahuljice, a moje hodanje sve više je bilo nalik na probijanje kroz sniježne nanose. Napokon cilj, toplina ureda, ali i odjedanput bol, bol kao da mi je netko zabio nož u leđa. U početku mi ništa nije bilo jasno, kako se iz čista mira može pojaviti takva bol? Što se događa? Da li je to neki ružan san?

No, "ružan san" se nastavio i drugog dana, bolovi u leđima su postajali sve jači, bol se počela spuštati i oduzimati mi desnu nogu. Nakon nekoliko dana jakih bolova i mojih nadanja da će oni sami proći, otišla sam u bolnicu. Sjećam se da je doktor sjeo preko puta mene na krevet i njegova ozbiljnost pomalo me plašila. Što će mi sada reći? Sigurno to nije ništa, tješila sam se.

Nije rekao nije to ništa, rekao je: "Hernia disca, hitno operacija, jedan krivi pokret i ostat ćete nepokretni." Da sam u tom trenutku imala snage od šoka progovoriti rekla bih mu: "Nemoguće doktore to je neka greška, kakva operacija, kako nepokretna, ponovite snimanje, doktore to je greška, pa ja nisam pala i povrijedila kralježnicu", ali nisam rekla ništa, šutjela sam i plakala.

Plakala sam i drugi dan, plakala sam i kad su me pustili kući, jer me u bolnici više nisu htjeli držati dok se ne odlučim na operaciju - zapravo plakala sam stalno. Nisam znala hoću li prije poludjeti od bolova ili od misli koje su mi se tada motale po glavi. Roditelji, obitelj, prijatelji svi su se trudili "doprijeti" do mene, ali uzalud, ja sam vrtjela neki svoj film. Film u kojem sam se zatvorila u sebe, odbijala i pomisao na operaciju, prestala jesti, počela kopnjeti i samo se pitala: "Zašto opet ja?"

Pitate se zašto sam pala u tako duboku depresiju. Bila je to moja već četvrta operacija u zadnjih deset godina. Miris bolnice, doktori, buđenje u šok sobi, svjetla u operacijskoj sali, bio je to strah duboko potisnut u meni i sada je izašao na površinu.

I tko zna koliko bih duboko pala u depresiju da kolegica nije odnijela moju sliku Vladimiru Smiljaniću, iscjelitelju i voditelju alternativnog centra "MANDALA" u Sisku, i pitala ga: "Kako da joj pomognem?" On je na osnovu fotografije napravio analizu i utješio moju prijateljicu saznanjem da situacija nije beznadna i da se mnogo toga može učiniti.

 

Hipnoterapija

Nazvala me, ispričala što je napravila i rekla da je na meni da odlučim želim li sama otići k njemu ili će ona otići umjesto mene. Pomalo zbog grižnje savjesti što se kolegica toliko trudi oko mene otišla sam gospodinu Smiljaniću. Što mi je tada rekao stvarno ne znam. Na njegovo pitanje, što me to muči, meni su potekle suze i do kraja seanse samo sam plakala.

Iako je tada najveći dio mene odbijao pomoć, mali dio mene osjetio je u njemu tračak svjetlosti, nade da se izvučem iz vrtloga depresije u koju sam sve više tonula.

Počela sam odlaziti na seanse orijentalne hipnoterapije, i već nakon nekoliko naših susreta moje crne misli su se polako razilazile. Djelovanje božanske energije, duhovni transovi i rad sa zapisima učinili su da za manje od mjesec dana moja fobija od bolnice bude pobijeđena. Otišla sam na neizbježnu operaciju potpuno mirna, tješeći i hrabreći sve oko sebe da će sve biti u redu. I bilo je u redu.

Danas nakon tri godine prisjećam se tog dijela života kao da se događao nekom drugom. Opet idem putem svojih ciljeva, vježbam yogu, plešem. Strahove i probleme sada znam prepoznati i pronaći rješenje prije nego me vrlog depresije povuče na dno."

Pročitano 2577 puta