Četvrtak, 12 Srpanj 2012 17:14

Kako se hoda po vatri

Napisao 

Stojim ispred usijane mase, ugljen pred mojim bosim stopalima izgleda kao probuđeni, pobješnjeli vulkan iz kojeg kulja lava… Srce mi glasno kuca i odzvanja kao topot konjskih kopita… Hrabrim samoga sebe, stišavam strah koji me je obuzeo i napokon odlučujem, zakoračim na užarenu masu...

Ovim riječima iz podnaslova opisao je svoje prvo iskustvo Nino Ciaccio iz Torina, učitelj zastrašujuće tehnike «firewalkinga» ili hodanja po vatri. Mnogi više ne znaju je li ovo neka duhovna tehnika ili moderan sport jer je hodanje po vatri postalo toliko popularno da pojedinačni tečajevi koštaju tri do četiri tisuće eura, a grupni su tečajevi upola jeftiniji.

U Europi i Americi ima već nekoliko milijuna poklonika hodanja po vatri, a mnogi od njih tvrde da im je ovaj "sport" promijenio život. Učitelj Nino Ciaccio kaže da još uvijek svaki put kad treba hodati po vreloj masi osjeća određeni strah. Hodao je po užarenoj žeravici stotinjak puta, a stopala je pritom slučajno ozlijedio samo jedanput, i to ga nije previše boljelo!

Grupe u kojima se «trenira» imaju između dvadeset i čak tisuću članova! Iskusni učitelji kažu da je bolje raditi s grupama do 35 ljudi jer se tako postižu najbolji efekti i bliskost između hodača po vatri koji jedni druge hrabre. Zanimljivo je da među zainteresiranima ima jednak broj žena i muškaraca, koji žele iskusiti nove osjećaje, izazove, pobjede...

 

firewalk-ll

Kao strah od dizala

Hodanje po vatri slično je nekim situacijama iz svakodnevnog života. To su situacije kada se suočavate s kritikom, greškom, strepnjom, neuspjehom, smrću ili samo strahom od vožnje dizalom. Kad shvatite da je taj strah normalan za ljudsko biće i kad ga prihvatite, u vama se nešto prelomi i vi pronađete u sebi hrabrost da napravite ono što se mora. Tako je i s hodanjem po vatri - kad napokon odlučite, krenete, bez obzira što u sebi nosite strah.

Zbog toga učitelji "firewalkinga" u Europi i Americi hodanje po vatri ne nazivaju sportom. To je za njih trening emocija, a ne mišića. To je vježba za povezivanje tijela i uma u kojoj je najvažnije stanje svijesti. Ljudi koji se odlučuju stupiti u vatru vjeruju da tako nešto mogu napraviti i upravo ih ta vjera čini otpornima na vatru.

Protivnici hodanja po vatri žele dokazati da se radi o prijevari, a oni blagonakloni pretpostavljaju da se kod hodanja po vatri, u stanju potpune koncentracije, toplina iz tabana prenosi putem krvi u čitav organizam i pritom se hladi i neutralizira. 

I dok se na Zapadu danas raspravlja o tome je li hodanje po vatri prijevara ili zbilja, te što tjera studente, domaćice i poslovne ljude da preko vikenda sudjeluju u toj opasnoj avanturi, u mnogim je religijama svijeta obred hodanja po užarenoj žeravici prisutan već stoljećima, a sposobnost prihvaćanja boli za njih je znak duboke i istinske vjere, a ne pomodna atrakcija.

Prazna lica

Duboko u džungli Šri Lanke, u mjestu po imenu Kataragama, religiozni obredi u kojima vjernici dobrovoljno trpe i ranjavaju svoje tijelo traju čitavu godinu. To je sveto mjesto koje jednako štuju hindusi, muslimani i budisti. Dok jedni bičuju svoje tijelo, drugi se probadaju noževima, mačevima i čeličnim šiljcima, a kad padne mrak, neki se predaju najmisterioznijem od svih ovih strašnih obreda - hodanju po vatri.

Danima prije obreda priprema se ognjište dugačko 6 do 10 metara. Dim, plamen i usijani titravi zrak strašan su izazov za pokajnike koji se žele povezati s hinduskim božanstvima. Kako je svečanost otvorena za sve, godinama su sumnjičavi Europljani dolazili u Kataragamu s uređajima za mjerenje i napokon su potvrdili da temperatura kamenja u središtu ognjišta dostiže 800, pa čak 1000 stupnjeva!

Kandidati za ovo teško iskušenje prvo u koloni odlaze do rijeke, da bi prema hinduističkom obredu oprali čitavo tijelo. Zatim polagano i koncentrirano prilaze ognjištu izgovarajući pritom riječi molitve. Temperatura usijanog kamenja u ognjištu toliko je jaka da promatrači stoje nekoliko metara udaljeni od vatre, ali predvodnik pokajnika bez zaustavljanja ulazi u vatru, prelazi preko ognjišta ne žureći se, a potom se vraća istim putem.

Svi ga pokajnici slijede, nitko ne odustaje niti ubrzava, na njihovim licima nema vidljivog znaka straha. Nakon završetka obreda, nitko nema nikakvih opekotina ni ozljeda. Lica su im prazna kao od iscrpljenosti, zanosa ili jakih osjećaja. Potom se svi mirno razilaze.

 

firew-ll

Orkestar u vatri

Iako se hodanje po vatri proširilo Europom posljednjih godina, znanstvenici su još početkom prošlog stoljeća znali za ovakve obrede i pomno ih proučavali. Godine 1922. jedan je francuski biskup u Indiji na poziv maharadže prisustvovao obredu hodanja po vatri. Bilo je to prvo vjerodostojno svjedočenje koje je zbunilo javnost:

«Cijeli maharadžin orkestar umarširao je u vatru, s instrumentima i notama u rukama. Primjetio sam kako se plamen razdvaja oko pojedinih dijelova instrumenata i samo treperi oko listova nota, a da ih nije zapalio. Dvojica Engleza iz maharadžinog policijskog odreda prošla su također bez opekotina. Kad su se vratili, upitao sam ih što se dogodilo. Osjećali smo se kao da smo u pećnici, ali vatra nas nije opržila, odgovorili su oni zbunjeno!»

Zapanjeni takvim opisima nadnaravnih mogućnosti običnih ljudi, Englezi su 1935. godine organizirali prvo stručno ispitivanje fenomena hodanja po vatri. Članovi Savjeta za parapsihološka istraživanja Londonskog sveučilišta pratili su hod po vatri mladog Indijca koji se nedugo prije toga doselio u London. Prije i poslije tog obreda pomno su ga ispitali, a događaj su snimili i filmskom kamerom.

Prije ovog pokusa svi su pregledali Indijčeva stopala, potom su ih dobro oprali i osušili kako bi dokazali da na njima nije bilo nikakve zaštite od vatre. U središtu ognjišta po kojem je trebao hodati izmjerena je temperatura od 1.400 stupnjeva, a to je više od temperature taljenja čelika. Indijac je potom krenuo preko vatre hodajući ravnomjernim ritmom. U četiri je koraka prešao 4 metra dugo ognjište za 4,5 sekunda. Kad se vraćao, isti je put prešao za 4,3 sekunda.

Gimnastička vježba?

Profesori Londonskog sveučilišta pažljivo su nakon toga pregledali tabane mladog Indijca, ali nisu vidjeli nikakve promjene! Dva svjedoka su bila toliko oduševljena njegovim poduhvatom da su odlučili i sami pokušati hodati po vatri, ali su dobili velike opekotine na tabanima!

Usprkos pomnom ispitivanju, učeni Englezi nisu shvatili kako je Indijac prešao preko vatre bez ozljeda. Njegovi tabani nisu imali pretvrdu kožu, prije prelaska preko vatre Indijac nije obavio nikakve posebne pripreme, a na stopalima nije imao nikakav balzam ni zaštitni melem. Također, prije svakog od dva prijelaza preko vatre, pepeo je bio uklonjen iz ognjišta kako ne bi poslužio kao izolacija.

Ipak, jedan od fizičara zaduženih za mjerenje temperature bio je uvjeren da zna odgovor na ovu zagonetku. Hodanje kroz vatru zapravo je gimnastički poduhvat, objasnio je on, jer tabani mladog Indijca nikad nisu dovoljno dugo u dodiru sa žarom da bi to izazvalo opekline!

Naime, fizičari su izračunali da su njegovi tabani bili u dodiru s vatrom svaki put samo pola sekunde, a kad su ploču svog mjernog aparata pritisnuli na žar isto toliko vremena, izmjerili su na ploči temperaturu od samo dvadesetak stupnjeva. Iako ovo djeluje uvjerljivo, fizičari nisu mogli objasniti kako to da su dva Engleza na isti način i u isto vrijeme prešla ognjište, ali su ipak ozlijedili stopala?

 

firewalking2-ll

Zaštitna para

I kasnije je bilo pokušaja da se znanstveno objasni hodanje po vatri. Dr. J. Walker, profesor fizike iz Amerike, možda je došao najbliže istini. On je zaključio da je pri hodanju po vatri najvažnija točno određena temperatura ognjišta i dokazao to sljedećim primjerom. Ako nekoliko kapi vode dođe u dodir s temperaturom od 210 do 500 stupnjeva, umjesto da ispari u desetak sekunda, kao što se to događa na nižoj temperaturi, kapi će poskakivati jednu minutu ili duže!

Dr. Walker je snimio i fotografije svog istraživanja, na kojima se vidjelo da kod spomenutih temperatura kapi vode zapravo ne dodiruju usijanu površinu zbog tankog sloja pare. Na temelju toga on je zaključio da kapljice znoja ili vode na nogama ljudi koji hodaju po vatri stvaraju zaštitni sloj koji ih štiti od ozljeda.

Usprkos svim ovim znanstvenim dokazima, nemojte teoriju dr. Walkera isprobavati sami. U Hrvatskoj postoji nekoliko mjesta gdje se može naučiti hodati po vatri, pa radije pođite na tečaj prije nego što se odlučite na taj dramatičan korak.

 

Pročitano 2702 puta