Ponedjeljak, 24 Veljača 2014 04:02

Unutarnja kupka

Napisao 

Imate česte žgaravice, osjećate se tromo, lice vam je prištavo, muče vas glavobolje, srce vam "preskače"...? Možda niste bolesni, ali niste svjesni da vam je često začepljeno debelo crijevo, što izazva slične tegobe. Naučite kako unutarnjim kupkama spriječiti trulež i raspadanje hrane koja predugo ostaje u vašem organizmu.

Pod teretom prevelike količine i loše hrane što ste je utrpali u sebe, skloni ste brzim rješenjima: "Odmah se moram riješiti ovog užasnog stanja. Moram požuriti i pročistiti svoja crijeva koja su mi uzrokovala toliko problema."

Ideja u osnovi nije loša, ali kako ne znate mnogo o začepljenju debelog crijeva mislite kako je dovoljno uzeti neko sredstvo za čišćenje: tablete, prašaka, sirup... Takva je prirodna sklonost ljudi koji su odgojeni u vjerovanju da će lijekovi "pokrenuti njihova crijeva", to su žrtve navike uzimanja tableta. Ali to nije pravi put. Postoje mnogo bolje metode za rješavanje problema s crijevima.

Što je katarički lijek? Netko će vam reći da je to purgativ srednje jačine. Ali, što je purgativ? Odgovor glasi: "Sredstvo za čišćenje." Što znači "čistiti"? Definicija je: "Pročistiti crijeva čestim pražnjenjem." Dobro zvuči - "pročistiti crijeva".

 

Purgativi štete

No, da li purgativ stvarno "pročišćuje" crijeva? Ako pročišćuje, na koji način to čini? Mnogima će ovo pitanje izgledati smiješno, ali oni koji su istražili ovu materiju znaju da je pitanje prikladno i da će odgovor iznenaditi većinu ljudi.

Kao prvo, većina ljudi misli da sredstvo za čišćenje djeluje na neki tajanstven način, nekom posebnom i tom sredstvu svojstvenom moći, otklanjajući začepljenost iz crijeva vlastitom silom, djelovanjem i snagom. To nije točno, jer sredstvo za čišćenje ne sadrži u sebi tu vrstu snage. Fekalni materijal se ne može pokrenuti mehaničkom aktivnošću, čak niti kemijskim djelovanjem.

Ono što se stvarno događa jest da sredstvo za čišćenje sadrži elemente koji su odbojni želucu i crijevima te na njih djeluje iritirajuće i kemijski loše. Tražeći lijek za to stanje, želeći što prije ukloniti štetnu i iritirajuću supstanciju, priroda stvara određene sastojke koji omekšavaju i podmazuju prilaz, uzrokujući grčenje stijenki želuca i crijeva, a posljedica je izbacivanje štetnih tvari iz organizma.

Purgativno djelovanje je posljedica instinktivnog napora prirode da izbaci iz sustava štetne i neželjene tvari, jednako kao što ih uobičajeno odbacuje i eliminira, ponekad kroz bubrege, ponekad kroz kožu. Priroda koristi putove koji su najbrži i najlakši za rješavanje štetnih supstancija. Bol i "stisak" sredstva za čišćenje sličan je grčevima koji nastaju kao posljedica nazočnosti nekog otrova u organizmu.

Zapravo je purgativ vrsta otrova srednje jačine. Naravno, pri odbacivanju otrovnog sredstva za čišćenje priroda uvijek odbacuje određenu količinu fekalnog sadržaja koji je omekšan i podmazan izlučenim supstancijama. To je čitava priča.

 

trbuh

Slabost

Začepljeno debelo crijevo (naziva se i kolon) ipak nije pročišćeno tim postupkom, što ćemo vidjeti iz objašnjenja koje slijedi. Uporaba purgativa nije preporučljiva zbog mnogih razloga. Jedan poznati engleski liječnik kaže: "Za probavu nema opasnije navike od stalnog uzimanja sredstava za čišćenje." Purgativi iritiraju želudac i crijeva te onemogućuju da ti organi izvode svoje normalne funkcije na prirodan način. Kada se stekne navika uzimanja sredstva za čišćenje, crijeva nakon nekog vremena odbijaju raditi bez prirodnog stimulansa tableta, sirupa ili laksativnih vodica.

Osim ove aktivnosti purgativi uzrokuju lučenje određene količine tekućine kako bi izlučili nepoželjne lijekove koji iscrpljuju i isušuju organizam, što se može dokazati činjenicom da nasilno čišćenje često prati iznimna slabost. Slabost ne smije biti posljedica izbacivanja fekalne materije; slabost dolazi od neprirodnog isušivanja vitalnih tekućina sustava.

Osim navedenih razloga protiv uporabe sredstava za čišćenje, postoji još jedan jednako važan - odstranjivanje akumuliranih nakupina. Može postojati prividno normalna prohodnost crijeva bez da je otklonjen "slijepljen" fekalni materijal. Osoba može svakodnevno prazniti crijeva, a ipak biti poprilično začepljena. Čak i nakon uzimanja sredstava za čišćenje, konstipacija još uvijek može postojati. Zapamtite jednom zauvijek da konstipacija označava začepljena crijeva, a ne mali i teško prohodni prolaz kroz crijeva.

 

Ispiranje

Naravno, Priroda čini očajničke napore ne bi li se riješila otpadnog materijala. U svom nastojanju uspijeva održati otvoren mali kanal kroz masu "slijepljene" fekalne materije kroz koji se crijevo svakodnevno prazni. Kada se uzme doza lijeka za čišćenje, otvara se prolaz kroz ovaj kanal i ispire se mala količina skrućenog materijala.

Jasno je da još treba napraviti nešto kako bismo se riješili mase skrućenog materijala zaglavljenog u crijevima. Prvo se crijevo mora dobro i cjelovito očistiti prije negoli ga počnemo održavati slobodnim i čistim u što većoj mjeri.

Za to postoji dobra usporedba. Što ćete učiniti s nekom cijevi ili pipom koja je ispunjena, začepljena starim nakupinama prljavštine? Isprati je crijevom za polijevanje! Dakle, odgovor je jednostavan. A kada vam postavimo pitanje: "Što trebate napraviti da očistite odvodnu cijev koja ispunjava skoro polovinu trbušne šupljine, koja je toliko rastegnuta da je debela kao vaša ruka, začepljena, skorena i ispunjena stvrdnutom prljavštinom i nečistoćom, da njezine isparine prožimaju čitav vaš sustav, čineći vaš znoj i dah toliko smrdljivim da ga drugi primjećuju" - kako ćete je očistiti? "Naravno, isprati je mlazom vode", biti će vaš odgovor. Da, to je odgovor. Isprati je mlazom vode. I upravo je to proces koji se provodi unutarnjom kupkom, o kojoj ćemo vam sada govoriti.

Načelo "unutarnje kupke" ili ispiranja debelog crijeva mlazom vode privukao je pažnju zapadnjačkih autora i učitelja o higijeni, kao i velikog dijela javnosti. Mnogi su se uvjerili u čudesne djelotvorne osobine ovog postupka. Nekoliko osoba, u različitim dijelovima Amerike, prisvajalo je sebi otkriće te metode, ali vjerojatnije je da su oni rješavali ovaj problem neovisno jedni o drugima.

 

Kao ptice

No, sva ta otkrića su zapravo ponovna otkrića starog načela dobro poznatog drevnim Hindusima i drugim istočnim narodima koji ga provode već stoljećima. Štoviše, vjeruje se da su prvi Arijevci primili prve lekcije o tome od nekih istočnih ptica dugoga kljuna za koje se smatra da prakticiraju ovu metodu kako bi se riješile konstipacije koja nastaje kao posljedica jedenja određenoga zrnatog voća što raste u tom području.

Jedan od starih pisaca tvrdio je da metoda potječe od promatranja navika tih dugokljunaša koji žive na obali rijeke Ganges. Uočeno je da uranjaju kljun u vodu, i nakon što ga ispune određenom količinom tekućine, stavljaju ga u anus kako bi potaknule aktivnost crijeva. Za različite vrste šljuka kaže se da imaju isti običaj.

Plinije piše da je ova navika ptica navela egipatske doktore na uporabu klistira. Neki kineski povjesničari govorili su slično. Izgleda, stoga, da je ova praksa bila univerzalna te da potječe od samih početaka čovjekova postojanja na ovom planetu.

No, postoji velika razlika između uobičajene zapadnjačke metode uštrcavanja i hinduske joga metode. Uobičajena zapadnjačka metoda sastoji se od unošenja male količine vode u rektum ili donji kraj kolona, odnosno debelog crijeva. Metoda je odlična i poželjnija je od uporabe laksativa, ali hinduska metoda ide dalje i postiže mnogo bolje rezultate. "Interna kupka", često nazvana "ispiranje crijeva mlazom vode", sastoji se od ubrizgavanja jedne ili dvije litre vruće vode u kolon, čime se otklanja masa nakupljenih i osušenih fekalija koje truju čitav tjelesni sustav, a koja također ima tendenciju blago isprati bubrege.

 

voda

Koliko vode?

Sve ovo izgleda vrlo jednostavno, pa onaj tko nije proučavao materiju može zaključiti da takav jednostavan postupak zapadnjački liječnici i higijeničari nisu mogli previdjeti toliko mnogo godina te da je u tome nešto sigurno loše. Ali, poput mnogih drugih stvari, bilo je prejednostavno da bi se o tome razmišljalo, posebice zato što zapadnjačka medicina, sve do prije dvadesetak godina, nije bila upoznata s opasnostima i učestalošću konstipacije kolona.

Nekoliko liječnika i ostalih koji su se upoznali s temom, proglašeni su šarlatanima. Ismijavani su sve dok rastuće zanimanje za tu temu nije navelo struku da "razmotri problematiku", a istraživanja su dokazala opravdanost ideje i metode.

Mnogi Amerikanci koji su provodili "Tomsonov sustav" medicine, prije šezdeset i više godina, i koji su postigli sjajne rezultate znojenjem i povraćanjem, čime su se pacijenti rješavali otrovnih tvari iz organizma, koje nisu bile izbačene na drugi način i koje su bile uzročnici bolesti, također su kombinirali sa svojim metodama "ispiranje crijeva" ili injekcije vruće vode u rektum i kolon.

Količina uštrcane vode obično je iznosila pola litre, ali neki od radikalnijih terapeuta koristili su litru vode, što je potpuno neuobičajeno za medicinsku profesiju i javnost, koji su na to gledali poprijeko. Oko 1850. godine, ili nešto malo ranije, dr. Joel Shew, u svojoj maloj knjizi "Priručnik liječenja vodom", preporučuje veću količinu vode. Između ostalog kaže: "Potpunim ispiranjem debelog crijeva potiče se peristaltika i aktivnost čitavoga probavnog trakta, a apsorpcijom ili izlučivanjem vode sadržaj crijeva se navlažuje i rastapa. Čitava se abdominalna cirkulacija prožima tom najdobrostivijom i najviše ublažavajućom od svih tekućina - čistom vodom."

 

Sustav zdravlja

Čak i prije, oko 1825. godine, dr. Pricessnitz, veliki zagovaratelj i praktičar "liječenja vodom", spominje, među ostalim, i ovo, s obzirom da je time postigao jako zadovoljavajuće rezultate.

Ali ti rani praktičari i pisci izgleda da nisu otkrili fundamentalnu hindusku ideju - učestalost i opasnost začepljenog kolona. Njihove metode bile su usmjerene prema nižem dijelu kolona, posebice prema sigmoidnom kolonu, tom posebnom dijelu kolona koji završava u rektumu. Zato metode ranijih praktičara, premda odlične s obzirom na dubinu ispiranja, nisu dosegle stvarni izvor problema, osim slučajno.

Možda je prvi Zapadnjak koji je stvarno uvidio vrijednost tretmana i metode bio dr. Wilford Hall iz New Yorka, svećenik i znanstvenik, autor brojnih religijskih, znanstvenih i filozofskih radova. Njegovo zdravlje bilo je ozbiljno narušeno. U svojim očajničkim pokušajima da povrati zdravlje i snagu eksperimentirao je u mnogim pravcima.

Slučajem je njegova pozornost bila usmjerena na kolon. Uskoro je otkrio izvor svojih problema. Počeo je tretirati samoga sebe. Rezultati su ga zapanjili. U kratkom vremenskom roku postao je ponovno srčan, jak i krepak. Tada je proveo tretman na nekim svojim prijateljima i znancima, sa sličnim rezultatima.

Osjećajući da bi ovo otkriće moglo koristiti ljudima, a imajući također i poslovni instinkt, objavio je 1880. godine malu knjigu koju je nazvao "Sustav zdravlja dr. A. Wilforda Halla". Prodao je na tisuće svojih knjiga. Njegovim su naporima deseci tisuća obitelji bili upoznati s metodom "ispiranja crijeva", a ovi su to znanje prenijeli drugima.

Ali danas milijuni ljudi trebaju to znanje, a nikada ništa o tome nisu čuli. Drugi rani praktičar i učitelj ove metode je dr. H. T. Turner iz Walla Walla.

 

Modno ludilo

Ali kako je to slučaj s mnogim drugim vrijednim metodama i sustavima, "ispiranje kolona" preuveličali su neki gorljivi zastupnici i od njega napravili modno ludilo. Neki od najradikalnijih zastupnika išli su toliko daleko da su tvrdili kako čovjek ne treba brinuti o prirodnim kretnjama crijeva nego se u cijelosti treba osloniti na proces ispiranja koji valja provoditi jednom ili dvaput tjedno kako bi se crijeva očistila.

Ne slažemo se s tim mišljenjem. Smatramo da je stanje te vrste nenormalno i neprirodno. U cijelosti se protivimo ovakvom fanatičnom pristupu. Ništa se ne može dobiti odbacivanjem prirodne metode, a mnogo se toga može izgubiti. Žive li ljudi u prirodnom stanju, neće biti potrebe za unutarnjom kupkom. No sve dok dopuštaju začepljenost svojih crijeva, moraju koristiti najbolju metodu za otklanjanje začepljenja, dopuštajući prirodi da ponovno uspostavi normalnu funkciju. Ne poznajem ništa ni upola toliko dobro kao što je unutarnja kupka ili ispiranje crijeva. Zbog toga preporučujemo primjenu te metode.

Nakon uspostave normalnog stanja čovjek treba napustiti ovu metodu (osim u iznimnim slučajevima) i pustiti da priroda obavlja svoj posao. Naravno, treba joj pomoći unošenjem odgovarajuće količine tekućine koja se pije tijekom dana u obliku čiste vode, što smo cjelovito protumačili u prethodnom poglavlju.

Dakle, vidite da ne preporučujemo stalnu uporabu unutarnje kupke pomoću ispiranja kolona. Zapravo govorimo baš suprotno. Ali prije nego priroda uspostavi i ponovno utemelji svoj autoritet, začepljeni kolon mora se isprati, mora biti čist i prohodan, a time doveden u stanje u kojem će priroda biti sposobna obavljati svoje uobičajene funkcije.

 

Kako ispirati?

Metoda primjene unutarnje kupke ili ispiranja kolona sasvim je jednostavna. Onima koji povremeno primjenjuju šprice za klistiranje, praktički nisu potrebne dodatne instrukcije. Ali onima koji nikada nisu koristili špricu ili štrcaljku za klistiranje (irigator), možemo dati nekoliko uputa.

Oni koji su upoznati s uobičajenim postupkom ispiranja moraju zapamtiti da postoji velika razlika između ovih dvaju sustava. Starija metoda zasnovana je na ideji da se nakupljanje fekalne materije odvija u rektumu i sigmoidnom kolonu, koji se nalazi iznad njega. Zato se nije smatralo potrebnim ubrizgavati veću količinu tekućine za uklanjanje nakupina. Pola litre vode bila je preporučena količina.

Rektum i sigmoidni kolon mogu se očistiti uštrcavanjem od pola litre do litre vruće vode, što je zapravo njihova zapremnina, a veća količina podiže se iznad sigmoidnog kolona. Stari praktičari liječenja vodom dvojili su treba li se voda ubrizgavati iznad te točke. Bili su protiv primjene većeg tlaka vode. Njihova je prosudba bila pod utjecajem vjerovanja da je začepljenje bilo ograničeno na dijelove crijeva zahvaćene njihovim tretmanom.

Ali kasnija istraživanja prepoznala su činjenicu da kolon može biti i jest začepljen čitavom duljinom; također da se veća količina vode lako može ubrizgati čitavom duljinom uz povećanje uštrcane količine vode. Oko dvije litre prosječna je količina. Neki entuzijasti pokušali su isprati kolon s tri litre, a dr. Hali je išao toliko daleko da je obično koristio četiri litre u svom redovitom tretmanu.

No mi ne odobravamo tako veliku količinu vode. Smatramo da se s dvije litre rad može obaviti jednako dobro, s manje neugodnosti za pacijenta. Ustvari, na početku preporučujemo uštrcavanje pola litre vode, s time da se svaki put doda malo više, sve dok se ne dostigne količina od dvije litre, količina koja ostaje nepromijenjena.

 

irigator

Štrcaljke i položaj

Svaka obična šprica ili štrcaljka poslužit će svrsi. Naravno, bolje su šprice koje imaju veću zapremninu. (U ljekarni se mogu kupiti irigatori za ispiranje crijeva ili klistiranje).

Svrha običnog ispiranja crijeva je čišćenje rektuma. Ubrizgava se pola litre vode, a zatim se, skoro odmah, izbacuju skrućene nakupine. No, pri ispiranju kolona svrha je postupno uštrcavanje vode kako bi se ona podizala, prešla preko sigmoidnog kolona i ispunila druge dijelove debelog crijeva. Tamo se treba zadržati neko vrijeme da bi omekšala i rastvorila skrućene fekalije.

Treba koristiti položaj koji će vam najbolje odgovarati. Neki rabe štrcaljku u klečećem položaju; drugi više vole pritom leći - u ovom drugom slučaju sugeriramo vam da legnete na desnu stranu tijela, jer je ovaj položaj određen položajem i lokalizacijom kolona.

Uvedite vrh štrcaljke u anus. Malo ulja, vazelina ili sapuna olakšat će taj postupak. Tada dopustite da voda curi postupno i polako. Ako ste početnik, instinktivno ćete željeti izbaciti vodu odmah nakon unošenja, ali malo vježbe i snage volje pomoći će vam da prevladate tu sklonost, posebice ako za trenutak zaustavite tok vode, ne izvlačeći pritom vrh štrcaljke.

Ako sklonost prema izbacivanju vode postane prejaka, možete pustiti da voda isteče zajedno sa sadržajem koji je pokupila, a tada ponovno nastaviti s uštrcavanjem. Uz malo prakse uskoro ćete prevladati ovu teškoću. Rekli smo već da je litra vode dovoljna za prvi postupak.

Nakon uštrcavanja vode ostanite mirni, u ležećem položaju, ukoliko ga smatrate ugodnim. Rukama nježno trljajte i gnječite trbuh. Ovim postupkom otpušta se slijepljeni fekalni sadržaj. Možda je bolje vrijeme za primjenu ovog postupka večer, vrijeme prije odlaska na počinak, iako neki prednost daju jutru.

Odgovarajuća temperatura vode za uštrcavanje može se regulirati rukom. Neka bude vruća toliko da u njoj možete držati ruku a da ne osjetite pečenje ili bol. Temperatura vode treba biti jednaka vodi koju koristite pri tuširanju.

 

Poticaj bubrezima

Ne žurite s izbacivanjem vode. Na početku će vam se činiti kao da je sva voda izašla, ali malo kasnije uočit ćete sklonost prema izbacivanju, koju možete pospješiti trljanjem abdomena zdesna nalijevo. Ponekad je potrebno oko deset minuta za dovršenje postupka. Tada ćete osjetiti poriv za konačnim pražnjenjem i preostala će količina vode izaći, posebice ako malo prošećete.

Prvih nekoliko puta biti ćete iznenađeni. Vjerojatno ćete osjetiti gađenje prema osobinama fekalne materije koja izlazi iz vas. U nekim će slučajevima izlaziti velike grude starih fekalija, od kojih će većina biti prekrivena zelenom, bakrenom plijesni ili korom. U drugim ćete slučajevima primijetiti da su grude crne poput ugljena. Sve će vam to dokazati istinu ovdje izrečenih tvrdnji o starim, skrućenim fekalijama koje su trovale vaš tjelesni sustav.

Neko vrijeme nakon ispiranja uočit ćete da više mokrite, to jest da više vode izlučujete mokraćom. Dakle, aktivirani su bubrezi. Voda koju izlučujete apsorbirana je iz debelog crijeva i izlučena bubrežnim radom. Neki praktičari savjetuju da nakon završnog izlaska vode iz rektuma ubrizgate malu količinu tople vode i zadržite je u sebi. Posljedica toga je da će je organizam preuzeti, a time će se bubrezima omogućiti djelotvornije ispiranje.

Oni koji su primjenjivali tretman otkrili su da u slučaju ekstremne začepljenosti dodatak žlice glicerina vrućoj vodi daje odlične rezultate glede omekšavanja stvrdnutog fekalnog materijala i podmazivanja stijenki kolona.

Mnogi se pitaju da li ovaj tretman oslabljuje tijelo. Možemo reći da je veliko iskustvo vodećih praktičara pokazalo da je djelovanje upravo suprotno. Osobe koje su provele tretman osjećale su povećanje vitaliteta nakon povratka u normalno, uobičajeno stanje. Crijeva se ne oslabljuju nego uspostavljaju normalnu funkciju pomoću otklanjanja opstrukcijskog materijala.

 

Koliko često?

Uobičajeno je pitanje: "Koliko često treba primjenjivati tretman?" Odgovor je sljedeći: Na početku je dobro primijeniti ga tri večeri u nizu. Tada "tri puta svake druge večeri", a zatim "tri puta svake treće večeri"; potom "tri puta jedanput tjedno". Nakon toga uspostavit će se normalno stanje.

Pijenjem dovoljne količine tekućine, čovjek bi trebao održavati svoj kolon u dobrom stanju. Onima koji ne provode dodatne vježbe ili koji većinu vremena provode u kući i ne žive prirodno i normalno, preporučujemo provođenje tretmana jedanput mjesečno kako bi se spriječio povratak starih problema.

Dobro je odrediti određeno vrijeme u mjesecu za provođenje tretmana, recimo prvi ili petnaesti dan, jer će osoba lakše zapamtiti određeno vrijeme za provođenje postupka.

Neki terapeuti preporučuju sljedeće: Nakon dovršetka tretmana s vrućom vodom, nakon potpunog pražnjenja crijeva, preporučljivo je i od pomoći ubrizgavanje male količine tople vode, oko pola litre, u kolon, a svrha je natapanje kolona i okolnih dijelova tijela.

Osvježavajuće i osnažujuće osobine hladnog tuširanja ili tretmana, nakon primjene vruće vode, dobro su poznate onima koji se nakon vruće tuširaju hladnom vodom ili koriste tursku kupelj. Međutim, nije nužno i ne mora se provoditi.

Pročitano 3256 puta