Ponedjeljak, 01 Prosinac 2014 07:47

Ljubav je istina kojoj (ne)želimo težiti

Napisao 

Ljubav nije ono što smo iskusili. Ljubav nije ono što smo vidjeli. Ljubav nije ono što nam prikazuju filmovi i serije. Ljubav nije ono što vam govore osjećaji. Istina nam ne ide u korist i ako to prihvatimo tada se možemo pomaknuti bliže – ljubavi. Ljubav nije obožavanje. Ona nije osjećaj. Ljubav nije zaljubljenost. Ljubav nije nerazdvojnost. Ljubav nije slijepa – nipošto.
Mi smo slijepi. Naša osjetila su slijepa, naši kompleksi i naša nesvjesnost su slijepe. Naš egoizam i zaljubljivost u sebe su slijepi. Mi sebe uistinu ne volimo te se trudimo zaljubiti u sebe, lažno, kroz drugoga i kroz vlastite maske. Djeluje kao i narkotik, kratko i preslatko, da bi nakon toga potonuo još dublje. Lijepa laž čini istinu još ružnijom.

Ljubav nije slijepa, ona vidi bolje od bilo čega! Ona zapravo jedina vidi. Ali, što je ljubav?
Prikazat ću pet ”definicija” ljubavi. Sve dolaze iz usta mudrih duša.
– Ljubav je volja za proširenjem sebe u svrhu njegovanja vlastitog i tuđeg duhovnog razvoja.
– Ljubav nije osjećaj koji nas je preplavio, već odluka kojoj smo se promišljeno posvetili.
– Ljubav je radost davanja i ništa više.
– Ljubav je ničime motivirano služenje.
– Ljubav je izbor.

U startu možemo reći da je ljubav za veliku većinu nas ideal kojim bi barem trebali težiti, jer prava ljubav je isto što i duhovna probuđenost. Ona je vrlo rijetka. Ona nema veze s inteligencijom. Ona je stanje svijesti. Naša sposobnost ljubavi odraz je razine svijesti. Nekima se ponuđene ‘definicije’ ljubavi mogu činiti neobično ”racionalne”.
Smatram da bi početak ovog poglavlja kao i ovih pet definicija valjalo pročitati mnogo puta, polako, pažljivo, s razumijevanjem i kontemplacijom. Uzeti pauzu. Ona može trajati i godinu dana ili više.
Otrježnjavajuća tvrdnja Scotta Pecka koja me je tada strefila kao slatki srčani udar bila je: ”lako je i ugodno pronaći dokaze za ljubav u svojim osjećajima. Međutim, izuzetno je teško i bolno potražiti dokaze za ljubav u našim vlastitim djelima!” Kao i tvrdnja ”ljubav nije nenaporna, dapače, ona je vrlo naporna”. Ako doista shvatimo pozitivni i zreli impakt ovih dvaju rečenica gotovo je nemoguće ne začuti lomljavu i krah svih iluzija o uzvišenim osjećanjima, erotskim sljubljenostima, patetičnom poezijom, venućem i lagodnošću potpore ljubavi drugoga. Ljubavi – koju gotovo uopće ne znamo niti nas je itko učio razlučiti od zaljubljivosti, eroticizma, irealnih književnih ideala, slijepe potrebe za ukinućem svoje manjkavosti i svoje usamljenosti. Svi do zadnjega smo, barem djelomice, vrsta ovisnika koji u vezama trgujemo s ”uvjetnom ljubavlju”. Tek priznanje da smo samo mali ustrašeni trgovci ljubavlju i pažnjom i gestama i bodovima – tek spoznaja toga omogućuje nam željeni(?) prelazak s ovisnosti i uvjetovane ljubavi u sferu koju bi željeli(?) postići: bezuvjetna ljubav. Davanje i davanje i ništa više.

Učitelj nam često ponavlja: ”Ljubav nije privilegija kukavica”, a Scott Peck piše o ljubavi kao obliku rada i obliku hrabrosti. Da bismo uvrstili ljubav u svoj život moramo prije toga suočiti sebe sa svime što nije ljubav, a dio je svih nas. Riječ je o našoj navezanosti, sebičnosti, potrebama, našoj ovisnosti, zaljubljivosti, našim nesvjesnim strahovima i motivima. Njihovi mehanizmi ono su što nas vezuje i spaja za druge ljude mnogo više nego naša duboko uspavana sposobnost da se dajemo radi sreće davanja. Isti ovi oblici ega i derivati straha razlog su zbog kojih je netko samozadovoljni samac, a netko drugi ne može biti samac ni da se plaća u milijunima. Samci koji ”očajnički teže” stupiti u vezu te imaju mnogo ”prijateljica” ili ”prijatelja” suprotnog spola jednako su uvjetovani kao i oni koji misle da su dobrovoljni samci, a zapravo nisu u stanju niti izdržati drugu osobu uz sebe, a kamoli partnerstvo. Najrjeđi su možda oni koji svjesno izbjegavaju partnerstvo jer žele posložiti sebe kako bi se naučili dati ili oni koji u svojoj vezi rade uporno i hrabro da bi od sebe stvorili nekoga tko daje i tamo je samo da bi volio te ima hrabrosti da se suoči s istinom toga da ljubav nije za kukavice. Ona doista zahtjeva odgromnu hrabrost. U svojim pokušajima i neuspjesima te pokojem uspjehu, uvidio sam ovu veliku svetu istinu.

Ljubav su djela. Ovo nije moguće previše istaknuti. ”Ljubav je ono što ljubav čini!” i ”Ljubav je glagol.” Obje ove tvrdnje na sažet i neposredan način govore o jednostavnoj nedvosmislnoj naravi bezuvjetne ljubavi. No ova jednostavnost u praksi dobiva novi značaj i novu kompleksnost. Implicira rad, trud i hrabrost. ”Osnovni oblik djelovanja ljubavi je pažnja, a ona je čin volje i djelovanja protiv inercije naše svijesti…

“…Prava ljubav nema korijene u osjećaju ljubavi. Naprotiv, prava se ljubav obično pojavljuje kad zapravo nedostaje osjećaj ljubavi, kad se ponašamo s ljubavlju unatoč činjenici da je ne osjećamo”,  dr. S.Peck o naravi ljubavi piše trezvenije i istinitije nego što se igdje može pronaći.
Mi zacijelo imamo čežnju za pravom ljubavlju, no više u primalačkoj nego u davalačkoj poziciji. Parafrazirajući dr. Pecka; svi bi smo mi, priznali to ili ne, htjeli da netko jači od nas živi i brine o nama, tetoši nas i voli, a bez većeg udjela s naše strane. To je dijete u nama. U svakome od nas ono bi htjelo biti zbrinuto, onako kako je bilo zbirnuto u majčinom stomaku. Svi prirodno posjedujemo taj inertni infantilni dio nas. Biti voljen i zbrinut. Biti bez uvjeta. To ne znači da smo loši, ali postalo je istinito – živimo loše po nas. Većina nas se uporno zavarava, a zavaravajući sebe mi se čak i fizički razbolijevamo.

Mi ljudi nikako da osvijestimo vlastito davanje, našu božansku moć i privilegij; tek mnoge žene to upoznaju kroz svoju djecu. Davanje je moć ljubavi, davanje je toliko veći privilegij i toliko veća čast – od primanja. Mi uvijek izbjegavamo pravu sreću davanja, strahujući da se davanjem izlažemo riziku. Da ”se trošimo”. Naša davanja su specijalizirana, ona su ograničena, ona su uvjetovana, nalaze se tamo gdje je nama najugodnije dati, gdje nam nije problem, gdje smo naučeni ili što je čest slučaj, dajemo kako bi podsvjesno hranili određenu sliku o sebi i imali određenu prednost u odnosu.
Neki ljudi pak stalno davaju i nude, ali zato jer uopće ne znaju primiti. Vjeruju da su nedostojni te moraju druge udovoljavati kako bi bili dostoji. To je također jednako žalosno. I to nije ljubav. To je sustavno okajavanje imagirne krivice i uvjerenja o vlastitoj nedostojnosti. Znam mnogo takvih ljudi, počesto žena. Naravno, mi nismo upoznati s dubinom naše nesvjesne motivacije. Mnogi koji ovo čitaju misle kako ovo nije njihov slučaj.
Treba moći – znati davati, jer to nije transakcija. Kao što ni znati primati nije samo – uzeti i imati. Ako želimo odgovoriti izazovu partnerstva i ljubavi, moramo podići našu razinu davanja, našu razinu svijesti. Da bi iskusili ljubav moramo činiti ljubav, a da bi je činili moramo – biti ljubav. Naoko ovo sve izgledao kao pjesnička figura, no u praksi ovo se gotovo i ne može izreći drugačije u ovako malo riječi. Da bi dosegli Boga morate postati nalik Bogu. Tada ga počinjete razumijevati, onoliko koliko je ljudskom biću to moguće.

Nikako da nam prestane biti bolno davati od srca, iz sreće davanja, zbog sreće davanja, iz sreće voljenja. Nikako da napunimo naš vlastiti ”rezervoar ljubavi” kako bi smo mogli davati ljubav bez potražnje i potvrde, a da naše davanje ne bude (nesvjesno) motivirano. U konačnici, koliko god se činilo ”fer” tražiti od partnera/ice da posluži toj svrsi prava istina naše ljubavi je u ljubavi samoj, u nama. Nije nigdje i ni u kome drugome. Kao što jedan moj prijatelj kaže: ”sve ovisi vidite li sebe kao čašu s malo tekućine, ili do pola pune, ili kao gejzir koji neprestano izlijeva sadržaj bez da ga gubi”. Stari filozofi to su usporedili sa suncem koje isijava svjetlost, energiju i život bez da time gubi svoj sjaj. Takvo viđenje sebe je ishod spoznaje izvornog Sebe: tog ja koje je dio mnogo većeg ja. ”Ja” koje se ne gubi, ne troši, ne nestaje, ne nastaje i ne umire.

Mi ljubav drugima ne uskraćujemo iz nekakve zlobe već uvijek iz određenog duboko usađenog straha, te starih povreda i uvjetovanosti. Ne postoji jedinstven sustav praktičnih pravila koji možemo slijediti (bez izvorne ponizne ljubavi) a koji bi nam osigurao trajnu zrelu sreću davanja ili ljubavi u partnerstvu i odnosima. Jedino rad i razvoj svijesti to mogu.

Izvor: alternativainformacije.com

Pročitano 1050 puta

Ostali članci: zanimljivosti