Četvrtak, 12 Srpanj 2012 17:44

Parapsihologija

Napisao 

Ako ste sumnjičavi prema temama poput ove, koja se nalazi onkraj znanstvenih objašnjenja, ovaj će vas tekst pokušati razuvjeriti. Naime, fenomenom «gledanje na daljinu» bavila su se i dvojica uglednih fizičara koji su nastojali pružiti znanstvene dokaze za tu pojavu.

Gledanje na daljinu (eng. remote viewing) ili telepercepcija je parapsihološki postupak nadosjetilnog opažanja. To je osobita sposobnost gdje vidovnjak (eksperimentator gledanja na daljinu) nastoji prikupiti podatke metodom koncentracije ili misaonog predočavanja određenog objekta ili pojave. 

Može li duh prijeći mnogo kilometara, posjetiti odredište i vratiti se s točnim opisom? To se naziva fenomenom razgledavanja iz daljine i većina znanstvenika i običnih ljudi misli da je to nemoguće. No uvijek se nađu stručnjaci u kojima tinja nada da mogu dokazati suprotno.

Kad su Russel Targ i Harold Puthoff 1977. objavili svoju knjigu Mindreach (Dosezi uma) nisu bili nimalo skromni u svojim izjavama. Tvrdili su da su uspjeli znanstveno dokazati fenomen koji je poznat pod nazivom »razgledavanje iz daljine«. Tu su sposobnost smatrali »vjerojatno latentnom i raširenom sposobnošću zapažanja«.

Razgledavanje na daljinu - jedna vrsta izvanosjetilnog zapažanja - nije bila nepoznata tema, već dapače predmet mnogobrojnih rasprava i eksperimenata. U ranim sedamdesetim godinama pojavili su se razni članci o tom fenomenu, među ostalima i u engleskom znanstvenom časopisu Nature. Premda osporavan, ovaj fenomen je ipak bio shvaćen ozbiljno. To je posebno vrijedilo za radove Targa i Puthoffa, jer su obojica bili priznati fizičari na Institutu Stanford u Kaliforniji.

 

researchers-ll

Znanstvenici-parapsiholozi

Zbog njihova znanstvenog ugleda i čvrstog uvjerenja, s kojim su svoju tezu razložili, nisu mogli biti ignorirani. U toku istraživanja postupali su vrlo brižljivo, ali to ih nije zaštitilo od bespoštedne kritike.

Targ i Puthoff su morali podnijeti sve moguće kritike, od predbacivanja da su namjerno krivo interpretirali rezultate do tvrdnji o neznanstvenim uvjetima u toku eksperimenta. Oni su pozvali svoje kolege da ponove pokus. Zaista su to mnogi od 1977. pokušali, ali ih je malo imalo uspjeha. Mnogim se parapsiholozima činilo, kao i u slučaju mnogih sličnih »proboja«, da je razgledavanje iz daljine neka vrsta fatamorgane. Da li je moguće da su istraživači, koji su pokušali dobiti iste rezultate pokusa kao Targ i Puthoff, učinili neku grešku? Ili su ova dva fizičara u svom oduševljenju otišli predaleko u zaključcima?

Targ i Puthoff su u početku eksperimenata imali niz značajnih uspjeha. Ispitanici su bili Ingo Swann, njujorški umjetnik i medij, i umirovljeni šef policije Pat Price. Obojica su pokazali znatan talent za razgledavanje iz daljine. Ponekad im je čak uspjelo i imenovati odredište, a ne samo opisati ga. U drugim su im slučajevima dali samo koordinate na zemljopisnoj karti i oni su morali opisati što »vide« .

 

Pokusi

Ovi i drugi uspjesi su potaknuli Targa i Puthoffa da još strože nadziru tok svojih pokusa, da bi dobili dokaz o fenomenu razgledavanja iz daljine, koji bi bio iznad svake sumnje.

Ukupno su izveli devet pokusa s Patom Priceom, koje su opisali i objavili u časopisu Nature u listopadu 1974. godine. Veći dio opisa pokusa je vrlo kompliciran. Nekim je to istraživačima bilo sumnjivo i možda je zbog toga njihov eksperiment primljen tako neprijateljski.

Price je kao zadatak dobio da opiše devet odredišta u okolici Stanforda. Svako mjesto je bilo fiksirano pismeno, zadatak je stavljen u omotnicu i spremljen u sef. Pat Price i jedan voditelj bi se našli u jednoj prostoriji 30 minuta prije početka pokusa. Harold Puthoff i barem još jedna osoba bi izabrali jednu omotnicu iz sefa, otvorili je i zaputili se u navedeno mjesto. Ni Price ni Targ nisu u toku cijelog pokusa imali kontakt s drugom grupom.

 

Čudesni rezultati

Prvi je posjet bio »Hoover Toweru« u krugu Sveučilišta u Stanfordu. Price nije opisao samo zgradu sličnu tornju, nego je rekao i da je to »Hoover Tower«.

To se doimalo prelijepim da bi bilo istinito. Još su pooštrene mjere opreza u toku pokusa. Sada je sudionik pokusa, koji je morao otvoriti omotnicu, vozio ekipu do odredišta, prethodno ne spomenuvši kamo idu. Ovaj puta je cilj bila luka za jahte u Redwood Cityju. Priceove riječi koje su bile snimljene na tonsku vrpcu bile su: »Vidim most na pristaništu ili... kej u zaljevu.«

Još je jedan puni pogodak imao u sedmom pokusu: trgovački centar za umjetnost i rukotvorine s prodavaonicama cvijećem, predmetima od keramike, zdencem, puteljcima i sjenicama obraslim vinovom lozom. U tom se izvještaju doslovce citira neobjavljeni sastavak o Priceovu opisu. Targ i Puthoff su tvrdili da je njegov »opis u gotovo svakoj točki točan«.

 

Obrasci «razgledavanja»

Zaista je u Priceovu »opisu« bilo mnogo stvari koje su odgovarale dotičnom trgovačkom centru. Rekao je primjerice: »Vidim nešto... što se doima kao lišće..., doima se hladno, u sjeni. Ne vjerujem da oni, to jest posjetioci - da su vani na direktnom suncu..., ima mnogo stabala u tom kraju s lišćem.«

S jedne su strane opisi odgovarali i bili zapanjujuće točni, a s druge strane sadržavali su mnoge stvari, koje nisu odgovarale stvarnosti.

Postepeno su istraživači otkrili određeni uzorak koji se ponavljao u njegovim razgledavanjima iz daljine. Primijetili su da »se vrlo točni opisi osnovnih elemenata i uzoraka nalaze uz nepotpunu ili pogrešnu analizu njihove funkcije. To se pokazalo kao nit vodilja pri radu s razgledavanjem iz daljine«. Drugim riječima ispitanik je često zapažao nesređeno ili bi se zabunio.

Uočili su također da ponekad odredišta ili predmete opisuje obrnuto kao sliku u zrcalu. Odatle su zaključili da je u postupak uključena desna polovica mozga, jer ona, navodno, kontrolira mišljenje u cjelinama, prostorno i intuitivno mišljenje.

 

Provjere iznova

Ma koliko da su Priceovi uspjesi bili impresivni za njega i njegove suradnike, pravi je test počeo tek kad su se opisi i crteži uspoređivali s odredištima. Taj je posao preuzeo nezavisni, izabrani sudac, koji je posjetio devet mjesta i tada ocijenio opise po ljestvici od jedan do devet prema njihovoj sličnosti.

Priceove je izvještaje dobio bez naziva i u slučajnom redoslijedu, tako da nije mogao znati koja je mjesta Price opisao. Čak sedam od devet opisa sudac je proglasio pogotkom.

Vjerojatnost slučaja za ovaj veličanstveni rezultat iznosi najviše 35.000 prema 1.

Rezultati pokusa su dobili još jednu potvrdu, kad je jedna grupa znanstvenika iz Stanforda, koja do tada nije imala veze s pokusima Targa i Puthoffa, usporedila opise i mjesta. To je izvedeno na isti način: pet je suradnika dobilo opise, koji nisu bili poredani, i tada su nezavisno jedni o drugima posje­tili odredišta.

Puki slučaj bi dao ukupno pet pogodaka, ali u ovom slučaju je broj ispravnih opisa bio mnogo veći. Pet istraživača je ocijenilo da ima sedam, šest, pet, tri i još jednom tri točna pogotka.

 

Pokus s fotografkinjom

Zanimljivo je da Price sebe nije smatrao posebno obdarenim paranormalnim sposobnostima. Želio je samo jednom pokušati. Ako zaista nije imao neki specijalan »talent«, a ipak je imao tako neočekivano dobar uspjeh, je li onda možda svaki čovjek u stanju to učiniti?

Za sljedeću seriju pokusa odabrali su profesionalnu fotografkinju Hellu Hammid. Uslijedio je novi niz od devet pokusa sličnih onima s Priceom. Jedina razlika je bila što je skraćeno vrijeme razgledavanja na daljinu s 30 na 15 minuta.

Hammidovoj je bilo draže da svoje duševne dojmove crta umjesto da ih opisuje riječima kao Price. Neke od tih skica su bile nevjerojatno točne.

Opet su pozvali jednog nepristranog suca da procijeni rezultat, koji nije bio ništa manje impresivan: pet punih pogodaka i četiri djelomična pogotka. Vjerojatnost slučaja za takav rezultat iznosi 500.000 prema 1.

Nakon tog uspjeha izveli su Targ i Puthoff još četiri niza testova sa sedam drugih ispitanika. Svi su pokusi, do jednoga, pokazali visoku kvotu pogodaka.

 

rview-ll

Kako to dokazati?

Ovi rezultati, kako se tvrdi u knjizi Mindreach, nesumnjivo dokazuju mogućnost razgledavanja iz daljine. No pokusi i njihovi rezultati nisu uvijek bili jasni i bilo ih je teško ocijeniti. To se također pokazalo kad je pokojni dr. Kit Pedler za englesku televiziju snimao seriju Mind over matter i u okviru toga projekta posjetio Stanford i ovdje sudjelovao u jednom eksperimentu takve vrste.

Ispitanik je bila Hella Hammid. Dr. Pedler i dr. Beverly Rubik, biolog, pridružili su se istraživačkoj grupi i odvezli se do jednog od šest slučajno odabranih mjesta u blizini. Televizijski su gledaoci mogli promatrati kako Pedler i Rubikova hodaju po stjenovitoj padini, dok su Hammidovu, koja je bila zaključana u hotelskoj sobi, snimali, kako riječima i crtežem opisuje svoje duševne dojmove.

Nakon izvjesnog vremena su se Pedler i Rubikova vratili u hotel i izmjenjivali su s Hammidovom svoja zapažanja. Onda su Hammidovu odvezli na svako od šest mjesta da bi isključivo na temelju ranije zabilježenih dojmova identificirala odredište. Nije ga prepoznala, nego je umjesto toga identificirala Codornices Park, koji je također bio spomenut na listi.

 

Efekt pomaka

Dr. Pedleru je taj promašaj bio vrlo interesantan, premda mnogi u njegovim razmišljanjima vide samo očajnički pokušaj da se spasi iz mučne situacije. On je ukazao na poznati, ali jedva istraženi »efekt pomaka«. Ovaj nadasve tajanstveni slučaj se javlja i kod drugih telepatskih pokusa. Tada ispita­nik ne pogodi cilj, nego neku drugu mogućnost iz tog područja. Često taj fenomen prođe nezapaženo, jer voditelje pokusa za­nimaju samo puni pogoci. Dr. Pedleru i mnogim drugim istraživačima je taj aspekt telepatskih pokusa isto toliko uzbudljiv kao i stopostotni uspjeh.

Eksperimentima Puthoffa i Targa se prigovara da je dobivena slika samo rijetko bila nedvosmislena i jasna. Čak i kad razne pojedinosti odgovaraju, u većini je slučajeva opis previše općenit: stabla, ulice, ceste, cvijeće, brežuljci su sastavni dijelovi mnogih mjesta i lako ih je pogoditi. Važne izjave odijeliti od sporednih i procijeniti važnosti svake rečenice u opisu nije, bez sumnje, tako jednostavno, kao što su tvrdili voditelji pokusa. Uzevši u cjelini, ipak je Targu i Puthoffu uspjelo dati dobre argumente o postojanju razgledavanja na daljinu.

Pročitano 4287 puta

Ostali članci: zanimljivosti