Utorak, 07 Svibanj 2013 15:07

Ispravna prehrana - biljne bjelančevine

Napisao 

Mnogi snažni i tjelesno dobro razvijeni narodi žive na isključivo biljnoj hrani. To je činjenica, a ne pretpostavka. I to ne samo činjenica za današnje vrijeme, već sve dokle doseže pisana povijest. Saznajte kako i bez bjelančevina iz mesa imati ujednačenu i potpunu prehranu.

Mnogi narodi jedu zdravo i dugo žive jer im je prehrana nalik vegetarijanskoj. Ali oni nisu postali vegetarijancima iz zdravstvenih ili vjerskih razloga. Jednostavno, to im je normalni i prirodni način ishrane. Neki kažu da biljne bjelančevine nisu potpune, da nisu u stanju omogućiti čovjekov rast i razvitak. No ljudima koji oduvijek tako jedu, ovakve su tvrdnje smiješne!

Njihovo iskustvo o tome kako živjeti na dijeti koja ne sadrži životinjsku hranu, ili na dijeti koja sadrži veoma malo hrane životinjskog porijekla, dokazuje da je zadovoljavajući rast i održanje tijela moguće bez jedenja mesa ili druge hrane životinjskog porijekla.

Treba također znati da mnogi od tih naroda ne drže životinje koje daju mlijeko niti uzgajaju kokoši radi proizvodnje jaja. Biološka vrijednost bjelančevina ovisi o tome u kojoj mjeri sadrže bitne aminokiseline koje životinje ne mogu proizvesti.

 

Nepotpuni pokusi

Način određivanja njihove vrijednosti izvodi se na temelju pokusa sa štakorima. Budući da su potrebe za aminokiselinama različite u čovjeka i u štakora, ti pokusi ne daju sigurne rezultate kad se primijene na ljude. Kao što prof. Hindhede kaže:

"Ako netko želi otkriti najbolju hranu za štakore, pokusi s tim životinjama su odgovarajući. No, ako tko želi otkriti najbolju hranu za čovjeka, teško će se izbjeći pokusi na ljudima. Pokusi na štakorima mogu dati neke natuknice, ali iz njih se ne mogu izvlačiti ispravni zaključci."

Štakori rastu puno brže nego čovjek, pa su i njihove potrebe za aminokiselinama srazmjerno različite. Bjelančevina dovoljna za spororastuću životinju iako može biti nedovoljna za drugu životinju bržeg rasta. Najrazboritiji autori o prehrani su svjesni da je dogmatizam temeljen na zaključcima izvedenim iz pokusa na štakorima veoma ne­razuman.

 

Složene kombinacije

Moramo imati na umu da se biološka vrijednost bjelančevina obično određuje tako da se pročišćenim bjelančevinama hrani štakore, koji inače jedu hranu bez bjelančevina. Vrijednost bjelančevina se ne određuje po njihovim aminokiselinama, već djelomično i po njihovoj povezanosti s vitaminima i mineralima.

Istina je da priroda nikada ne pruža izolirane bjelančevine. Svaka prirodna ljudska hrana posjeduje manje-više kompleksne bjelančevinske mješavine. Dobar broj bjelančevina, ako ih se izolira i jede u čistom obliku, ne mogu podržavati rast ni život, a neke uopće ne prihranjuju tijelo. No, to se vrlo rijetko događa s bjelančevinskim mješavinama u prirodnoj hrani.

Na primjer, mlijeko posjeduje dvije bjelančevine, soja dvije, kukuruz dvije, žito dvije itd. Tako se dogodi da, ako se jedna bjelančevina izdvoji i daje životinji u čistom obliku, može se pokazati nedovoljnom, dočim dvije bjelančevine u hrani, ako se daju skupa, mogu se pokazati sasvim dovoljnima.

 

U žitaricama

Također je istina da čovjek živi na veoma raznolikim jelima što sadrže bjelančevine, pa manjak bjelančevine iz jedne hrane nadopunjuje odgovarajućom količinom aminokiselina iz koje druge.

Prof. Osborne, kemičar istraživač na Pokusnoj agrikulturnoj postaji u Connecticutu i pridruženi istraživač na washingtonskom Institutu Carnegie godinama je pravio nebrojene pokuse u svrhu određivanja prave naravi i vrijednosti raznih bjelančevina. U knjizi Biljne bjelančevine kaže:

"Ne zna se za sjeme koje ne bi sadržavalo nekoliko različitih bjelančevina. U svakom istraživanju je ustanovljeno da, ako sjeme posjeduje bjelančevinu bez jedne ili dviju aminokiselina, onda posjeduje drugu bjelančevinu koja ima baš te aminokiseline. Prema tome, ne možemo zaključiti da zbog toga što značajan dio bjelančevina izdvojen iz sjemena ne zadovoljava potrebe rastuće životinje, cjelokupna mješavina bjelančevina u sjemenu ima manju vrijednost."

Nakon pokusa s ječmom, zobi, raži, i pšenicom on zaključuje: "Zbroj bjelančevina svake od ovih žitarica je učinkovitiji nego što se općenito smatralo."

 

Različite bjelančevine

Raspravljajući baš o ovome, prof. McCollum kaže: "U praksi ni čovjek ni životinja nisu ograničeni na samo jednu bjelančevinu kao izvor potrebnih aminokiselina. Iz toga slijedi da su podaci o prehrambenoj vrijednosti pojedine bjelančevine u stvari manje vrijedni od podataka o međusobnom nadopunjavanju te dvije bitne prehrambene tvari."

U prirodi nema ni jedne jedine vrste hrane koja bi, barem što se čovjeka tiče, sadržavala dovoljno svih bitnih prehrambenih čimbenika. Zato je eksperimentiranje s pojedinom hranom u svrhu određivanja njezine dostatnosti uglavnom beskorisno trošenje vremena. Mnoge voćke nemaju kalcija, mnoga zelen ima obilje kalcija. Nitko ne živi na samom voću, pa se manjak kalcija u voću nadomješta viškom kalcija u zeleni.

 

Nema opasnosti od manjka

S obzirom na nadopunjavanje bjelančevina iz različitih izvora (a to je opći zakon u životinjskom i ljudskom svijetu), dr. Drummond, profesor biokemije na londonskom sveučilištu, ustvrdio je već 1942. godine: "Iz učinjenoga u zadnjih deset ili petnaest godina jasno se vidi kako je učinak međusobnog nadopunjavanja bjelančevina iz žitarica, korijenja i lisnatog povrća takav da omogućuje izvrsnu mješavinu za izgradnju i održavanje tkiva. Razumije se, trebali smo ovo shvatiti iz primjera vegetarijanskih naroda, koji su u tom smislu sasvim uvjerljivi."

U vezi s ovim, prof. Sherman kaže da neki pokusi pokazuju kako prehrambene vrijednosti bjelančevina mahunarki mogu biti ograničene zbog niskog sadržaja cistina, ali to se lako nadomješta iz drugih izvora.

To jednostavno znači da jedemo neku drugu hranu koja sadrži više cistina namirujemo potrebni obrok bjelančevina. Ako bismo ostali samo na mahunarkama (osim soje i kikirikija) kao izvorima bjelančevina, ne bismo ih primali dovoljno, ali kako nikada nismo do te mjere ograničeni na samo jednu vrstu hrane, opasnost od pomanjkanja bjelančevina je više fiktivna nego stvarna.

 

Vitamini

Treba također primijetiti, da je biološka vrijednost neke bjelančevine određena drugim osobinama hrane, bilo da su prisutne ili odsutne. Na primjer, dobro je poznato da korištenje bjelančevina ovisi o prisutnosti odgovarajućih vitamina u hrani. Veća prisutnost lužina u jelu povećava asimiliranje bjelančevina, a previše kiselinskih tvari ju smanjuje.

Za potpuno iskorištavanje bjelančevina iz bilo koje hrane, ukupna prehrana mora sadržavati sve bitne elemente u zadovoljavajućim količinama. To pravilo se često ne poštuje u pokusima, gdje se koristi samo jedna vrsta hrane, tj. ona koja sadrži samo određenu tvar.

Nitko ne sumnja da hrana životinjskog porijekla ne može pružiti odgovarajuće aminokiseline, pogotovo kad se radi o jajima, koja, kako prof. McCollum kaže, imaju veću prehrambenu vrijednost nego bilo koji drugi poznati izvor bjelančevina. A tako je i s mesom, pod uvjetom da se jede cijela životinja a ne samo mišići.

 

Meso opterećuje

Budući da ne živimo samo od aminokiselina, njihova dostatnost u nekoj hrani nije dovoljna da je proglasimo superiornom. Mesu nedostaju neki vitamini i minerali, za koje su biljke najbolji izvor. Malo životinja živi isključivo na mesu, a i one jedu cijelu ulovljenu životinju i piju njezinu krv.

S obzirom na čistoću, stalnost i pouzdanost bjelančevine i ugljikohidrati iz biljnih tvari nadmašuju one iz mesne hrane. Dr. Balfrage tvrdi da meso sadrži tvari koje tijelo ne može koristiti, nego ih jetra i bubrezi moraju preraditi u otpad. Činjenica je da mesna hrana sadrži otpadne tvari, između ostalog, krajnje proizvode životinjskog metabolizma nađene u tkivima u času smrti, pa to dodatno opterećuje ljudski ustroj nutarnjeg čišćenja.

U vezi s time treba reći, da su zdravi bubrezi u sredovječne osobe više izuzetak nego pra­vilo.

 

Zeleno povrće i orasi

Bjelančevine povrća i žitarica su uglavnom nedovoljne, pa stoga prehrani treba dodati dovoljno zelenog povrća koje sadrži manje količine visokih bjelančevina. Svinje, štakori i druge životinje hrane se žitaricama i u stanju su othranjivati svoju mladunčad, uz uvjet da žitarice nadopunjuju zelenjem.

U prirodnim uvjetima životinje što jedu zrnje, uključujući i ptice, ne žive jedino od zrnja, već pokazuju posebnu pohlepu za mekanom, mladom zeleni. Općenito uzevši, žitarice i povrće nisu najbolja čovjekova hrana, ali njihova relativno niska cijena i dostupnost tijekom cijele godine čini ih korisnima siromašnijem sloju, pod uvjetom da ih se jede u suhom stanju i u odgovarajućoj kombinaciji sa zelenim povrćem.

Orasi i ostali koštunjavci također su važan izvor visokih bjelančevina. Mnogi od njih bogatiji su bjelančevinama nego meso i po sadržaju aminokiselina ravni su mesu. Koštunjavo voće je bez sumnje dio normalne ljudske prehrane, dok meso zasigurno to nije.

 

Avokado

Od sveg poznatog voća u SAD-u avokado je najbogatiji bjelančevinama. Dobre kalifornijske vrste sadržavaju 3,39% bjelančevina, što je jednako mlijeku s obzirom na aminokiseline, važne za rast i oporavak tkiva. Sadržaj ugljikohidrata mu je nizak, samo 2,97%, a sastoji se od šećera i celuloze.

Avokado je bogat veoma ukusnim, emulziranim uljem, koje je 93,8% probavljivo. Minerali sačinjavaju oko 1,18% jestivog dijela, a uključuju dobrim dijelom lužine kalcija, kalija, magnezija i natrija. Bakra i mangana ima u manjim količinama. Što se vitamina tiče, u avokadu ih ima obilato. Dobar je izvor tiamina (B) i riboflavina (B2 ili G), a ima nešto i vitamina A i C.

Treba napomenuti da je bjelančevinski sadržaj avokada nešto viši od onoga u kravljem mlijeku, prirodnoj hrani teladi u razdoblju njihova najbržeg rasta. Bjelančevina je savršeno kombinirana s vitaminima i mineralima koji nam omogućuju uporabu bjelančevine.

 

Soja i koštunjavci

 

Kikiriki

Od povrća kikiriki posjeduje bogatu zalihu bjelančevina visoke biološke vrijednosti, to jest potpunih, dostatnih bjelančevina. Kikiriki raste pod zemljom. Njegov mineralni sadržaj sastoji se u najvećoj mjeri od fosforne kiseline, a kombinacija škroba, bjelančevine i fosfora stvara jaku kiselinu.

Međutim, ako se jede s većom količinom zelenog povrća i ne miješa s drugim bjelančevinama ili ugljikohidratima, čini izvrsnu hranu. Razumije se, treba ga jesti sirova i neosoljena i mora ga se dobro sažvakati. Prženi i soljeni kikiriki, kao i maslac od kikirikija, veoma su loša hrana.

Ovisno o tlu, klimi, mjestu, vrsti i drugim, možda i nejasnim čimbenicima, sastav kikirikija jako varira. Odnos bjelančevina ide od 25 do 35 posto, masnoće 50 do 55 posto. Prosjek napravljen od dvije tisuće pokusa pokazuju sljedeći sastav: voda 7,9, bjelančevina 30, masnoća 50, škrob i celuloza zajedno oko 12, minerali 2,9.

Uzevši u obzir činjenicu da se u jestivom mesu prosjek bjelančevina kreće oko 20%, očito je da se nije teško prejesti kikirikija.

Ako ga se prži, guta napola sažvakanog ili pomiješanog sa škrobom ili drugom bjelančevinskom hranom, kikiriki je veoma težak za probavu. Kao i ostale slične vrste hrane, pun je minerala i vitamina. Uz to sadrži veoma ukusno ulje, koje je za čovjekov organizam bolje od životinjske masti.

 

Soja

Sojino zrnje je bogato bjelančevinama visoke biološke vrijednosti i treba ga jesti dok je mlado i zeleno, a preporučuju se i sojine klice. Mladi sojini izbojci su veoma ukusni, mogu se jesti sami ili kao izvrstan dodatak salati.

 

Suncokret

Suncokretovo sjeme je odavno služilo za hranu u Rusiji, na Balkanu i u drugim krajevima. Američki Indijanci su ga koristili mnogo prije Kolumbova otkrića. Rečeno je da su ga ruski vojnici jeli u velikim količinama. Bogato je bjelančevinama visoke biološke vrijednosti, bogatije bjelančevinama od većine vrsta mesa, te od jaja i sira, a posjeduje i druge prehrambene vrijednosti.

Njegov bogat, orasima nalik okus je vrlo privlačan, a lako je probavljivo. Žuto, lagano suncokretovo ulje, iscijeđeno iz sjemenja, smatra se ravnim maslinovu ili bademovu stolnom ulju. Suncokretovo sjemenje sadrži više ulja od sojina.

Uz razlike po vrstama suncokretovo sjeme sadrži 27 do 32 posto ulja od ukupne težine, dok soja, za usporedbu, sadrži 19 posto. Oguljeno suncokretovo sjeme je na samom vrhu povrća s 52,7 posto bjelančevina. Postotak bjelančevina je niži u čitavom sjemenu.

Kao izvor vitamina D suncokretovo sjeme nadmašuje bakalarovo ulje, koje ima više dvojbenih svojstava i učinaka.

Uz vitamin D to sjeme je bogatije kompleksom vitamina B nego odgovarajuća količina žitnih klica, a također sadrži vitamine E i K. Ima u njemu dosta kalcija, fosfora, silicija, magnezija i fluora, te "mikroskopskih" minerala i lecitina.

Sve to ukazuje da suncokretovo sjeme ne sadrži samo znatne količine visokih bjelančevina, već da ih posjeduje u idealnoj kombinaciji s drugim prehrambenim čimbenicima koji su bitni za korištenje bjelančevina. Kako smo prije vidjeli, bjelančevine su uporabive jedino u spoju s drugim čimbenicima u hrani.

 

 

Pročitano 4003 puta

Ostali članci: zivot